Kiša danima ne prestaje padati. Inače, na božjem meniju započinje još jedna prilično obična večer u urbanoj betonskoj džungli. Gore, visoko u armiranim krošnjama betonskih stabala, smrtnici ratuju. Bore se za daljinski upravljač i beskorisni su. Samo troše zrak živeći svoje jadne, dosadne živote, a potom umiru. Noć silazi u grad. Tiha je, noćne ptice se smiju. Gnijezda su puna, dišu žurno dok konzumiraju bezakonje na svakom uglu. Izgubljene duše lutaju. Noć je njihova. Noć je zbog njih. U jednoj od onih mračnih ulica u kojima javna rasvjeta šljaka u najboljem slučaju dva - tri tjedna godišnje, crni Audi A6 usporeno klizi uz trotoar pa se zaustavlja. Iscijeđeni i ispaćeni tridesetogodišnjak dječjeg lica, sjedi na suvozačkom sjedalu. To je David, neuspješni božji pokus, jedan od pokislih anđela slomljenih krila. Žvali u ustima duvan koji mu dimi ravno u desno oko i nadražuje ga. Staloženo i posve mirno, skoro beživotno kao da vegetira, u rukama ispravlja zgužvane novčanice i prebrojava ih. Automobil je u leru. Premračno je unutra, čak pomalo sablasno s obzirom na pasje vrijeme. Prigušena i neznatna svjetlost što dopire s instrument table, otkriva dvije siluete, dvije obične sjene. Kiša nemilo pada a odzvanjanje udaraca kapi o limeni krov automobila kao da godi uglađenom frajeru u ranim pedesetima što sjedi pred volanom uz Davida i promatra ga neopisivom strašću. Zagrizao je donju usnicu i rastvorio oči poput zvijeri što se sprema nasrnuti na svoju žrtvu. Osmjehuje se i diše duboko dok desnom rukom gladi Davidov potiljak a lijevom otvara šlic i vadi prilično ukrućeni kurac, pravu zvijer, žilavu i tamnu. Glavić mu se sjaji pod zelenkastom svjetlošću s instrument table. U automobilu je vruće, grijanje radi sto na sat. – Dat ću ti još 50 eura ekstra, ako ne progutaš već me zažvališ kad svršim i jezikom razmažeš sok po mojim usnama i licu – reče tip. David tupo nastavlja buljiti negdje u daljinu i uvlači duboko u pluća zadnji dim cigarete. Polagano je primiče pepeljari i gasi dugo dok ga tip prati pogledom. Zna da svakom novom sekundom dodatno uspaljuje stalnu mušteriju koja Davidove sitne igrice uvijek posebno nagrađuje napojnicom. – OK, daj lovu i razmazati ću ti spermu jezikom gdje god želiš – reče David prigušeno hrapavim glasom, spremi pare u džep i počne pušiti frajeru. David je nekada, sada već toliko davno da se toga jedva sjeća, bio pravi magnet za žene. Imao ih je mnogo i dovodio ih do Olimpa orgazama. Muškarci ga nisu seksualno privlačili mada mu nisu bili ni odbojni. Definitivno, nije bio homoseksualac, ali niti homofob. U najmanju ruku bio je ravnodušan po tom pitanju pa mu pušenje nečijeg kurca ni po čemu nije predstavljao nekakav problem. Odavno je shvatio da je pušenje puno lakša zarada od gnjavaže na bilo kakvom konvencionalnom poslu, često puno prljavijem od gutanja sperme strancima. Bar se nikome nije morao uvlačiti u dupe, ni pušiti idiotarije od šefova koji najčešće imaju koeficijent inteligencije amebe. Otkad je postao jedna od mnogih noćnih ptica, izgubljenih duša ovoga grada, popušio je nebrojeno kuraca. Ni sam ne zna koliko ih je popušio do sada. Vjerojatno bi David išao i dalje od pušenja da je morao, da mu je trebalo. Vjerojatno bi dopustio da ga neka mušterija naguzi, ili da on gura svoj kurac u nečiju mušku dlakavu guzicu, da je morao. Ali nije. Jebavao tipa ili žensku, bilo mu je sasvim svejedno otkako je sve otišlo kvragu, otkad je uspio stručno sjebati život. No, sasvim je pristojno zarađivao pušenjem po automobilima, pa su mu nekakvi odlasci u motele ili stanove predstavljali pravu gnjavažu. Mada bi sasvim sigurno na takvim, vrlo traženim seansama, zaradio sjajne pare. Ipak, ovako mu je bilo lakše. Lova je dobra, posao ne traje dugo, a dok pljuga masne kurčeve može mislima biti bilo gdje. Pušenje kurca je posao s minimalnim umnim naprezanjem, zaključio je David. Valjda zato plavuše i rade taj posao najbolje, našalio bi se ponekad sam sa sobom. Cinizam mu nije bio stran, čak i kada je bio okrenut prema sebi.
Puši David frajeru u Audiju, i vrti u glavi sinoćnju utakmicu Juventusa i Milana. Kakva sjebana sezona za Torineze. Totalna katastrofa. Prvo su ih Španjolci izbacili iz Lige prvaka, a sad su praktički izgubili svaku šansu da obrane naslov prvaka «čizme». Osim toga, Milan igra dobro kao nikada, a zebrama nedostaje pola momčadi. Nastavak natjecanja Lige prvaka neće biti isti bez Juve i Manchester Uniteda koji su također popušili tekmu… Frajer svršava glasno u Davidova usta, a David mu vraća sve do kapi, oblizuje mu facu i liže ga za svaki zarađeni euro. Koliko para, toliko muzike. A najvažnije je da je mušterija zadovoljna. – Želiš da te odbacim negdje – pita frajer dok se maramicom briše i vraća mlohavi ud pod šlic. – Ne treba, blizu sam, a ionako volim šetati po kiši – reče David paleći novu cigaretu. Razmišlja o mušteriji dok crni Audi nestaje u ulici iza prvog ugla. Svaki put kad ga vidi na TV – u, obuzme ga neki glupi osjećaj. Bilo bi gadno da u Saboru doznaju kako taj vrli demokršćanski brižni muž i otac tri prekrasne curice krati kišne noći. No, sudbina je kurva. Neće proći ni tri mjeseca, a zastupnika će policijski tim za poroke zajedno s dečkima iz Uskoka u raciji zateći u zagrljaju s maloljetnim narkomanom u jeftinoj motelskoj sobi. Zataškat će, ali rana na duši će ostati. Strah, nemoć i sjećanje na incident, doživotno će ga pratiti. Za nepunih pet godina pozlit će mu u liftu. Srce će stati, a on umrijeti od gušenja. Nitko ne zna što donosi sutra. Zla kob, sreća, a često i sama smrt, ta božanska dama crnih očiju, vrebaju stalno, stalno su blizu. Nikad ne znaš kad će ti se naći na putu, kad će doći po ono što joj oduvijek pripada. I kamo će te odvesti….
Kakva noć! O kakvim glupostima ja to uopće razmišljam, kakav mi se to bolesni film vrti po glavi, pita se David dok po njegovoj nenatkritoj glavi kiši kao pod tušem. Nasmijava ga taj val bolesnih misli dok hoda polupraznim parkingom po mirnome kvartu u blizini svog stana. Obradio je tri frajera u zadnjih nekoliko sati i zaradio nešto više od 200 eura. Plodna večer, očito. Plodna ali izgubljena, kao i njegova duša, davno prodana za malo prljavog uličnog praha s lažnim sjajem. Kiša i dalje pada, ne prestaje. I tako već danima. Netipično za ovo doba godine. Nebo je tmurno, sunca nema ni za lijek. Neobično, nešto je nesvakidašnje u zraku. Neki jebeno poznat miris, a tako misteriozan. Čim mu se pričini da se sjetio odakle dopire taj čudni filing, misao se izgubi. Čudno. Baš čudno. No, Davidu je ionako sasvim svejedno. Živo ga se jebe. Kao da bi bilo drugačije da je vrijeme ljepše, čak i da zna odakle dopire misteriozni miris u zraku. Lijepo vrijeme pripada davnoj prošlosti. David je zaboravio kako izgledaju lijepi dani. Treba misliti na danas, osigurati lovu za sutra, do trenutka kad organizam prestaje dobivati životnu hranu. Jer kriza je nepodnošljiva. Bol prevelika. David se odavno prepustio i nema snage boriti se protiv nedostatka heroina. Kvragu, zašto i bi kad mu on jamči nadljudsku smirenost, ugođaj stvoren samo za Bogove. Besmisleno se boriti sa svakodnevnim, tipično društvenim sranjima. Ovako je lakše. Smrt je ionako nadomak sviju nas, tješi se David. Njega bar ne brine što je država u kurcu, što recesija nemilosrdno izjeda ionako nikakvo gospodarstvo ove male zemlje, jebe ga se za lažne nacionalne heroje koje čeka sud u Nizozemskoj. Nije mu važno koji je dan ni tko je na vlasti. Važno da ima svoj šut, i dovoljno zaliha do idućeg posjeta dileru. Sve ostalo je nevažno, bezvrijedno, kao i život. Baš kao život.
Davidov stan je pristojno uređen. Malena soba, kupatilo, kuhinja i prostrani dnevni boravak kojim dominira stalaža s hrpom knjiga i magazina. Odbacio je mokru odjeću i cipele, zavalio se na crveni plišani kauč i upalio TV. Na ekranu je odjavna špica nekog filma s John Cusackom. Prati je odlična mjuza, kombinacija Televisiona i Clasha. Rasvjeta u stanu je prigušena, a na zidu nasuprot prozora reflektira se slika mokrog prozora po kojemu i dalje nemilo kiši. Natočio si je u čašu malo travarice iz boce koja od popodneva stoji na stoliću i iz ladice u komodi kraj kauča izvadio je zapakirani gun i limenu kutijicu oslikanu indijanskim motivima u kojoj je bilo oko tri i pol grama jako dobrog heroina u kamenu. Odavno u gradu nije bilo tako dobre robe. Srebrnom žličicom ritualno je, onako od oka uzeo po prilici nešto manje od 300 miligrama smećkastog praha i usuo ga u žlicu s destiliranom vodom, pomiješanu s nekoliko kristala limunske kiseline. David neobično uredno pripravlja i konzumira heroin, po čemu se uvelike razlikuje od uličnih ovisnika. Iako ovisnik, moglo bi se kazati da je David više narkofil nego narkoman. Rođenom hedonistu, heroin Davidu nikad nije trebao da zatomi slabosti, prikrije karakter ili neko slično sranje iz debele knjige društvenih zabluda o drogama i drogiranju. David je svakim dijelom tijela uživao u heroinu, pa nije ni čudo da je konzumaciju uvijek pretvarao u obred. Uzbuđivao ga je cijeli proces, posebno onaj kratki trenutak kad tanka igla probija kožu, prije nego što će kroz nju poteći topli nektar i ošamutiti ga flashom tisuću orgazama. Ubrizgao je heroin u potkoljenicu, u žilu ispod tetovaže koja je bila odlična kamuflaža za ubodne ranice, i zadrhtao od ugode koja se u ravnomjernim valovima munjevito širila cijelim tijelom. Na televizoru su se redale stravične slike masakra nakon užasnog bombaškog napada na podzemnu željeznicu u Madridu. Stotine mrtvih, tisuće ranjenih. Završavao je još jedan tipični dan u životu Davida, čovjeka koji se nije želio roditi, a sarkastični Bog ga je znajući to, katapultirao kroz majčino međunožje na prilično ironičnu morsku obalu, negdje u blizini Balkana. A Balkan je, kako je jednom netko rekao, pička svijeta. Pička koja svako malo prokrvari. A ta je pička krvarila prečesto. Krvario je i David, još češće. Rano je naučio što je bol. Otac ga je obožavao mlatiti. Govorio je da je šiba rasla u raju, kao i kožnati remen, valjda. Stari je smatrao da dijete bez batina ne može biti dobro odgojeno, a kako je David oduvijek bio crna ovca obitelji, sasvim sigurno ga je trebalo odgajati s posebnom pozornosti. Batine je dobivao najmanje jednom tjedno, obično nedjeljom kad bi se ispostavilo da je ponovno eskivirao svetu misu. Naime, bila su to vremena komunizma i Jugoslavije i Davida je bilo sram ići u crkvu. Od rana ga je bunila crkvena kontradikcija, to njihovo sveto licemjerje. U njegovom razredu nitko nije išao u crkvu, bila su to mahom djeca vojnih faca i pravoslavaca. Nedjeljom, kad bi se šira obitelj nakon crkve našla za ručkom, obično bi muški nakon deserta uz kavu šaputali o revoluciji. Ubiti Srbe, pokrstiti Muslimane, organizirati emigrante i izvesti puč. Tako da je David rano zamrzio nedjelju i plašio se tog dana, crkve i fino odjevenih revolucionara što subotom namlate ženu prije spavanja pa se ujutro ispovjede. Dan danas nedjeljom osjeća gorki okus batina, licemjerja i lažne moralnosti upakirane u kršćansko milosrđe. Batine su postale kasnije sastavni dio njegova života sve do kasnog puberteta kad je jedne nedjelje, nakon što je kao i obično noć ranije došao doma debelo iza ponoći, uhvatio starome šaku koja je upravo svom forcom išla prema njegovoj faci. Stari je problijedio, a David smireno priopćio – Ovo je zadnji put da si digao ruku na mene. Drugi put ću te ubiti. Otad više nikad nisu progovorili među sobom niti riječ. Ubrzo se preselio u drugi grad, živio od dana do dana, šljakao svašta na neodređeno vrijeme i jednostavno pokušavao živjeti. Revolucija se u međuvremenu dogodila, a stari postao velika faca u partiji, ovoj novoj, demokratskoj zajednici bivših komunista. David je neko kratko vrijeme proveo u ratu koji je došao u paketu s revolucijom, a tamo je i upoznao prijatelja s kojim će se družiti do kraja života – heroin. Bio je to pravi prijatelj, na kojeg se uvijek moglo računati. Davao je, a ništa nije tražio zauzvrat - adrenalin, bliskost, utjehu i drugarsku ljubav. Teško je bilo samo ponekad kad ga ne bi bilo. Zato je David radio sve da prijatelj stalno bude uz njega. A godine su nemilosrdno prolazile. Život nikoga nije mazio, najmanje Davida.
…Kiša ne prestaje. Prati je bučna kulisa gromova. Munje vrcaju, javna rasvjeta povremeno žmirka a svjetlost na trenutke nestaje, pa se u nepravilnim razmacima opet pali, i dalje žmirkajući. David je miran kao mrtvac. Popio bi gutljaj travarice ali mu se ne remeti komoditet zavaljenosti u plišanom kauču. Nasmijava ga ta misao o lijenosti. Gleda u TV a zapravo ne gleda nigdje. Ono što vidi nema puno veze s realnošću iz dnevnog boravka. Tako mu je jebeno svejedno. Da nije urokan kao televizija, pekla bi ga savjest samo tako. Mislio bi o odvratnim prljavim kurcima koje je pušio strancima, na propalu karijeru, Anu koja je mjesecima slijepo vjerovala da će se promijeniti, prije nego što je konačno otišla. Taj svijet bola i surove realnosti događa se u nekoj drugoj dimenziji, dovoljno dalekoj da ne remeti lažni mir. Barem dok otrov ne prestane djelovati. No, taj trenutak je prilično daleko. David je osigurao zalihe za nekoliko dana, a nakupilo se i novca. Koja ironična idila. Jebena, narkomanska idila.
Previše idealno da bi bilo zanimljivo. Do zla boga predivno, da ti dođe rigati. Treba nešto poduzeti. Što prije. Na televizoru ponovno prikazuju pokolj u Španjolskoj. Stotine mrtvih, tisuće ranjenih, crna brojka povećava se iz sata u sat. Jebeni teroristi, majku im. Dva generala lete u Nizozemsku. Tamo će im suditi. Opet prikazuju kako je Juventus izgorio. Koja sjebana sezona. Da još i Hajduku ne ide, popizdio bi skroz… Vrijeme sutra, kišno i tmurno…. Što učiniti? Kako ubiti dosadu? Kako promijeniti jednoličnu zagrobnu pozu? Treba se mrdnuti, očito!
David sporo navlači mokre cipele što se cijede po parketu pod plišanim kaučom. Sprema u jaknu cigarete i mobitel i odlazi van. Kiša i dalje pada. Opalo lišće sa stabala na hrpama podsjeća na otoke dok bujica vode teče nizbrdo ulicom. Povremeno se čuje škripa kočnica rijetkih automobila što zastaju na semaforu. Noć je pusta, mrtva. U kvartovskom baru «Corto Maltese» desetak je ljudi. Glazba je spora i melankolična. Gorki navodno već pola sata igra istu partiju pokera s 10 kuna. Igra na čip 7, uhvatio je seriju pokera, nekoliko skala i boja. Pipničar Mudri kao i obično, bezuspješno se upucava Sandri iz radničkog nebodera preko puta. Sandra je dala svima, ali Mudrome ne. Zato što je zaljubljen u nju. Neće da ga povrijedi, kaže, neke priče su u svim birtijama ovoga svijeta iste. I tako je to oduvijek. Kako loš trip… Neki ozbiljni ljudi u separeu šute zajednički, brijem da su se nekad voljeli. Sad je ostala samo tišina. I najveće strasti kad-tad se pretvore u tišinu. Prokleti živote. Dvoje tek zaljubljenih, sretnici, pijuckaju Becks i igraju biljar. David zaključuje da je unutra tmurnije nego vani. Pije dupli pelinkovac i odlazi. Gdje sada? Najbliži otvoreni klub previše je daleko. A i da nije, da je bliže, ionako nema previše smisla otići tamo. Paklena dosada, potpuna nezainteresiranost, prava gnjavaža. Bila bi fora da se popne na trafiku i počne pišati po ljudima, ali ljudi nema. Ionako pada kiša. Kako glupa i propala ideja. David gleda u izlogu porculanski servis za jelo i prisjeća se nedjeljnih batina, blagoslovljenih na svetoj misi. Previše je ušlagiran da bi ga to sad bacilo u bed. Gleda u izlog, bulji i ceri se. Koji jebeni život, koja dosada, koji promašeni život. Bog mora da je veliki cinik kad mu je dao zrak da diše. Kao idiot stoji pred izlogom i umire od smijeha. Kiša pravi nesnošljivu buku, a David je previše razbijen vrhunskim heroinom da bi čuo korake iza sebe. Prebrzo se dogodilo, jednostavno prebrzo. Noga u bubrege, lakat u glavu. Dvojica ćelavih ustaša obaraju ga na pod, cipelare ga i uzimaju mu novčanik, mobitel i cigarete. – Majku ti pedersku, sad puši kurce u paklu, smeće narkomansko – bilo je zadnje što je čuo prije nego što mu je viši ćelavac zario nož pod rebra. Koji glupi kraj, razmišlja David dok se topla krv zajedno s kišom i ostalim smećem koje je voda nakupila, u bujici nizbrdo ulicom slijeva u šaht. Nema boli, ni kajanja. Šteta samo onog sjajnog heroina doma kojeg će uzeti policajci kad budu njuškali po stanu, kopajući motive Davidova ubojstva. A posao im je unaprijed uzaludan. Kao da će ikoga biti briga. Skinheadski ubili još jednog junkeya, k tome pušaća kuraca. Jedino će onaj kurvin sin od Davidova oca najebati. Ha, ha, David u smrtnom hroptanju vidi novinske naslove – Sin uglednog hadezeovca izboden usred grada. Sumnja se na obračun zbog droge. Obdukcija je pokazala da je David D. u trenutku smrti imao u sebi heroina koliko pola Afganistana, a policija je u njegovu stanu našla još nekoliko grama, pločicu hašiša i dvije table heptanona. David je u podzemlju bio poznat kao pušač kurčeva političarima, mahom desničarskim uglednicima koji su za to imali para. Lovu je trošio na sjajni heroin koji je dobavljao od frajera pod policijskom zaštitom, a dop je balkanskom rutom stizao blagoslovljen dobrim vezama uglednika iz stranke na vlasti, koji su uz to, i sami bili stalne mušterije Davida D., tog vrsnog pušaća političarskih kuraca. Manje je poznato da je David D. povremeno pušio i kurčeve nekih crkvenih veledostojnika, ali i socijalista i liberala, ali to se ne važi jer su oni po defaultu i sami pušaći kuraca (!) David osmijeh s lica ne skida. Napokon, dosada je iščezla. Neka ugodna bijela svjetlost oduzimala je scenu kišnoj ulici, a u pozadini se čuo urokani glas Nico iz Velvet Undergrounda. Davidovo tijelo još se neko vrijeme namakalo kišom ispod izloga s porculanskim priborom za nedjeljni ručak, a David je plovio na neko daleko, ugodno mjesto. Smiješak s lica više nije skidao. Mišići su se ukočili u trenutku smrtne sreće. Bio je to posljednji flash, zadnje urokavanje Davidovo.
Odakle dopire ova jednostavna glazba
što kao da je oduvijek dio mene?
Mislim da sam je negdje u vječnosti
propustio prokomentirati.
U dubini beskraja
fantastične bjeline,
žive kilometri boja,
išaranih zvukovima.
Trenuci (neznatni)
sjećanja…
Vodim ljubav sa zlatnim tonovima.
Vječnost je uspaljena i mekana
poput jednoličnog pregleda vremena.
…ispunjam vječnost….
Duša drhti dok zalazim u njezine svijetle odaje.
A ljepota,
fantastična je pa vibrira.
Poput galebove simfonije,
u kornatskom jutru.
Ludujem u prostoru
od neizlječive ljepote trenutka.
Beskrajno svršavam
put ka vječnosti.
Uvijek dalje,
na istome mjestu.
Tonskim ljestvama,
spektar što ljepši je od duge
tu ljepotu ni smrt ne može zaboraviti.
Nema komentara:
Objavi komentar