utorak, 29. studenoga 2011.

Sekvenca ....

Njih je dvoje spajala želja za moći do koje se stizalo preko baršunastih jastuka razbacanih po krevetima u čijim je plahtama mirisalo po vinu i senzibilnim organskim tekućinama. U noćima punog mjeseca plesali su goli, opijeni idejom beskrajnog užitka. Svaku su noć poput sakramenta žigosali aromatičnim lozinim nektarima. Oni su postojali za trenutak, to je bila čista sudbina. Prepoznali su se, iz očiju im je prijetio vražji sjaj koji je označavao životinjsku privrženost vrsti, sekti. Nisu odmah shvatili da su osuđeni na beskrajne noći jer dana nisu puno vidjeli. Bilo je rijetkih trenutaka kada su djelovali po danu i kada su radili bez okrilja noći jer noć je bila jedino sklonište za te dvije strašne figure. Bili su potpuno izopćeni iz svih zemaljskih prosječnosti, lišeni samrtničkih ideala, prokleti ambicijama i kažnjeni ljubavlju. On joj je još na početku uzeo krvavi prst, lizao ga strasno i pio vatrenu krv. Uživao je u svakoj kapi kao da je riječ o najboljem vinu, vrhunskom nektaru pobranom s božanskih vinograda na jugu Francuske. Ona je uživala u tome činu. Sjedila je gola pred ogledalom, nikada u životu prije toga u njezinim očima nije bila tolika vatra. Zjenice raširene kao u zvijeri, još su veći naglasak stavljale na njene božanske oči. Hladila se komadićima leda, a vani se događalo ljeto u svom najpaklenijem izdanju. Tih dana život je bio život, u pravom smislu riječi. Život…onakav kakav treba biti. Potpuno otvoren, slobodan, bez suvišnih riječi. Život za življenje, zlatni gral postojanja. Sveti napitak, raj.

On je mogao sve i bio je sve. Ona je rođena kao kći sunca i bila je sunce. Crne oči, silueta, kosa, sve je to kroz muskulaturu otkrivalo antički karakter dvoje ciničnih lidera bez noktiju. Olimp se preselio na zapad. Te se godine povijest opet ponovila. Hram u zelenoj zgradi opet je dobio prijestolje na kojem su stolovali crni kralj i kraljica.

U trenucima strasti ništa drugo nije postojalo. Bili bi najsretniji da su im se mogli prepustiti i sve ostalo zaboraviti kao da nikada nije postojalo. U tim trenucima svaka je sekunda bila poseban orgazam, bile to riječi, pokreti, vriskovi, bolero ili radnici gradske čistoće dok trpaju sive kontejnere u kamione, voda iz pipe koja nervozno teče poput izvora, dok jugo nemilosrdno para elastične rolete. Sve to u polumračnoj sobi, izmješano u prigušenom sjaju crvenih voštanica, lakih nota i privrženosti dvoje strasnih bića, što na krevetu divljaju, pa se mire, piju, pa polude ovisno o ritmu bolera, lete po sobi, čas se vole na fotelji, čas na stolici, kraj prozora, u hodniku. Sve je crveno, duša se poput duge razbacala kroz šarene aure, a oni ne prestaju. Obožavaju suprostavljena tijela. Nesebično dijele zadnje atome energije, prije nego što smoždeni ne legnu jedno uz drugo, stope se u jedan san, san svih ljubanvika i smrtnika koji bi dušu prodali da barem mogu sanjati kao njih dvoje. Ona je plesala u nečemu vrlo seksi, crnome i svilenome, skidala se i gledala ga poput uspaljene lavice. Plesala je poput mitskih vještica, tih mističnih zavodnica koje su ljubavnim napicima zaradile prestižni status u povijesti. Plesala je i bacala odjeću oko sebe, s onom fantastičnom vatrom u očima. Glazba je bila tako pohotna, a ona ga je mamila i pratila svaki njegov mig. Njegova je golotinja činila predstavu u sobi još crvenijom. Lagano se primicala, tijelom prelazila preko njegovog, lagano se spuštala i dodirivala vrhove strasti, uzmicala pa napadala kao ranjena zvijer. Glazba je jačala a njihova su tijela bila sve bliža. Srca su lupala poput tajmera hidrogenske bombe, a oni su se sve više približavali trenutku eksplozije. Divljački su se hvatali, čupali, grizli i urlali. Toplina u sobi bila je neizdrživa, no oni nisu mogli stati. Sati su djelovali poput minuta, vrijeme je nestalo, u jednoj sekundi proživljavali su više nego što bi u cijelome životu da su netko drugi, da nisu mogli jasno u očima drugog bića naći ogledalo života, svoju spojnicu. Bilo je pakleno, nezaboravno i to je nešto najoriginalnije što se dogodilo od velikog praska, otkad je svemira. Bili su ona vrsta koja je mogla sve i napravila sve. Ovoga puta bili su sve i radili sve u istom okruženju. Svakoga trenutka moglo se dogoditi nešto iznenađujuće i novo. Nitko nije znao koliko onaj drugi može ići daleko. A potajno su ipak znali da granice za njih nisu postojale. Vjerovali su da će to trajati vječno, da neće posustati zbog smrtničkih granica Bili su uvjereni da ih vrijeme neće još jednom prevariti, okrunjeno sudbinom. U tim kratkim noćima, živjeli su brzinu, ne želeći propustiti ništa od tog bogovskog doba, doba koje je nezaboravno i koje se trebalo pretvoriti u vječnost. Dvije divlje životinje s najljepšim dušama koje su ikad poletjele lentom vremena, lovile su zajedno, lovile se međusobno, hranile se istim snovima i plivale u istome vinu. Goli i mokri, pod punim mjesecom, voljeli su se bestidno u krvi, plesali i bili jedinstveni. Sve je ostalo bilo manje vrijedno, manje bitno. Da je u jednoj od noći počeo treći svjetski rat, sigurno bi ostao bez dvoje sudionika. Oni bi do kraja stvarali najbolju moguću povijest, hranu za život, a iza sve te strasti i hedonizma, zapravo je živjela ljubav. Njih dvoje se voljelo. Iskreno.

– Nikada neću okrenuti svoje topove na tebe i vječno ćeš mi biti u srcu. – rekla mu je u onom čuvenom dijalogu koji je trebao civilizirano prekinuti svaku daljnju raspravu. On joj je rekao da se ništa nije promijenilo i da je voli jednakom snagom kao i u noćima najveće strasti, preporoda što je u svim onim svilenim sekundama trajao tisuću puta dulje od svih života. “Jebeš poeziju, nema razloga zbog nje optuživati ljude”, pomislio je u tom trenutku. Na žalost poštenju ili na sreću živaca, njega to nije nimalo uzbudilo, mada je zbog obzira i scenografije, glumatao da je pojeo govno. Ipak je cijela ta situacija poslužila svrsi, barem da autoru zadovolji dušu. U svakom slučaju, tako je raj postao pravi pakao. Strasti je zamijenio tvrdi cinizam, više nije bilo ljubavnih poruka a ona je čvrsto odlučila da više neće ispaštati zbog ljubavi. A željela ga je, samo više nije htjela ulagati u ljubav. Nije htjela davati, zašto bi se žrtvovala? Njezina romantika u novoj je godini bila lažna. Od onoga trenutka kad je sudbina zatražila da plate boravak u raju, ona se odlučila za pakao. Možda je pakao preteška riječ, jer niti jedna njihova odluka ne može biti pakao. Njoj nije bilo do privrženosti koja je plašila. Nije bila spremna na to. Željela je još puno toga napraviti prije konačne predaje i nikada se zapravo nije ni smjela probuditi se u plavom krevetu. Trebala je iz njega izlaziti bez sna jer onog jutra kad se probudila i kad je taj prizor nadmašio sve ovozemaljske užitke, bilo je jasno da će morati birati. Trebao joj je to reći jer ona nije mogla znati u što se upušta. Bila je sretna, ali još nije dovršila neke bitne stvari. Željela je pobjeći iz prokletog kreveta, ali još je više željela ostati u njemu, topla i draga. Da je bilo samo malo više nemilosrdnog vremena, ona bi našla načina kako da ostane i bude tamo gdje smatra da mora biti, ali ona se odlučila da neće dijeliti ljubav i karijeru. Karijera joj nudi uspjeh, zanimljiva druženja, koketiranje, nova iskustva i bezuvjetnu slavu jer ona može sve što hoće. Ona nosi sunčevu krunu i ima oči boje noći. Ona voli samo sebe i do cilja će ići preko leševa, bez kompromisa. Na istoj relaciji, u drugoj dimenziji, a na istoj planeti on je već pregazio more leševa, obožavao se i spretno kloniran, za sobom ostavljao prašinu iza mnogih ciljeva. U jednom trenutku njihove su se ceste spojile, a sad ih vrijeme neumitno razdvaja. Daleko su, ali su na istoj putanji i možda je bolje da je tako, jer tko bi živio s tolikom energijom na istoj strani, s istim ciljem, ujedinjen moći ljubavi. Na sreću, ona je otišla u Austriju pa u Italiju. U međuvremenu nije sišla na more, a on je vjerovao da je napokon skinuo s leđa taj pakleni teret očiju boje noći. Platio je skupo noći strasti koju smrtnici neće nikada oćutiti. On je ipak rođen za najveće stvari, makar ih debelo plati. Tako je platio i najskuplju strast. Platio je to svojom bezuvjetnom privrženošću na koju nije računao na početku. No, isto se dogodilo oboma, jer je tako krenula i ona. Na početku je bila ko bolesna pčela. Tlačila je na sve moguče načine, zivkala, a on se igrao, natezao na blagi trzaj udicu svaki put kad bi gricnila. I onda je podigao veliku ribu i pokvario želudac. Ali ne dok ju je jeo, fino serviranu na najboljem pladnju, bogatom stolu punom vina, dragulja i sjajnih stvari. Pokvario je želudac nešto kasnije, kad su računi stigli na naplatu, a sitost zamijenila glad. Znao je da više ne smije jesti jer je ta hrana podsjećala na heroin. Štetila mu je i jednostavno, prirodno, nije bila dobra za njega. Zato je trebalo završiti s tom pričom, eliminirati je trajno i zamijeniti nečim drugim. Tako bi to bilo da Ivica Lovrić nije Ivica Lovrić. On će nastojati kontrolirati situaciju kao vikend heroinaši, konzumirati će to oličenje strasti kad mu se digne. Morao joj je reći da više ne želi konstantu, da je bajka bila laž i da je više ne voli. Nije joj rekao da je mnogo puta dok je bila odsutna, prodirao u druge žene, da im je na isti način laskao za večerama uz svijeće, uz ono isto vino kojim je kupio njezinu ljubav. Nije joj rekao da mu nije bilo žao dok je vodio ljubav s novim, mladim djevojkama, lijepoga tijela, strastvenog pogleda kao što je i njezin. I nikad joj neće reći da je još voli, jer bi to bilo protivno s filozofiji kojom će je kupiti za vječnost. Ona mora biti trofej jer je njegov život ionako jedna velika scena iz filma s platna. Sve što je radio, radio je da bi se tome mogao diviti iz perspektive gledatelja. Sve što je radio, izgledalo je kao da se događa na filmu, strašni prizori, odlični. Tako je hodao, tako vodio ljubav, tako je govorio, jeo i pio. Zato se i drogirao. Njegov život je bila jedna obična fantazija, idealna da se smjesti na platno, da bude klasik, bestseler moderne književnosti i filma. Njegov život gledao bi se i čitao u jednom dahu. Ali zato u njegovoj glavi više ništa nije bilo normalno. Glumeći sve i svašta zaboravio je tko je i što je. Zaboravio je svoje ime, svoje ideale, osjećaje. Bio je izgubljen, sve češće sam, sve češće prazan. Samo ga je heroin činio čovjekom, a kada ne bi bilo heroina, ne bi bilo ni njega. O Bože, mislio je Lovrić, hoću li više ikada vidjeti sunce i diviti mu se prirodno? Hoću li ikada više moći voljeti bez heroina? I svoju najveću ljubav, da ironija bude još veća, upoznao je kroz perspektivu heroina. Upoznao ju je onih mjeseci kad je učestalo počeo eksperimentirati s tom bogovskom drogom. Iz tjedna u tjedan, mogao je živjeti filmski, izvlačiti apsolutno maksimum iz života kroz ljubavnu snagu s tom ženom, i nije primjećivao kako ga heroin potpuno obuzima, kako mu krade ličnost, kako ga osvaja na prepad, bez imalo milosti. I kada se jednog jutra probudio i shvatio da više ne spava mirno, da se više ne budi kao normalan čovjek, da mu se ujutro više «ne diže», shvatio je da će morati stati, jednostavno završiti s prokletnikom, heroinom. Ali ako stane, morati će zaustaviti i lažnu ljubav koja je u međuvremenu počela pucati po šavovima baš zato što je bio frustriran ispod maske koju mu ona nikada ne smije skinuti. Ako joj se pokaže bez žute maske, vidjeti će da nije toliko nastran, da nije manijak, da nije svemoguć i da ima srca. Njoj se to neće svidjeti jer je dijete pakla, jer je u duši kurva i zato što je đavolja sestra. Baš zato je tako lijepa, baš zato je carica jebanja i baš zato ju je zavolio, a nije smio. Volio ju je zato što je i sam bio pod dojmom savršenstva. Plesao je sa žutom sotonom vatreni ples, uživao u najmračnijim moćima koje drugi nikada neće vidjeti. Bio je kralj noći, ljubovao s kaležom punim crvenog vina i manijakalno je jebao u njezinoj krvi. A što sad? Još je voli, ali sad je definitivno kasno. Čak je poželio ostati u savezu sa sotonom i blagovati s đavoljom sestricom. Mogao bi sve poslati kvragu i vratiti se na staro. Vratiti se među ljude, nositi svoj križ i ostvariti stare ideale. Cijeli je život bio na platnu pred njim. Krvario je, a njegova duša napuštala je tijelo. Više ga ništa nije boljelo, osjećao je samo gorčinu. Upravo je izgubio život, bio je mrtav i više ništa nije bitno. Dok je putovao, razmišljao je o onom nebeskom sudu o kojemu mu je govorila baka prije spavanja. Bila je užasno pobožna, a njega je fasinirala moć Boga o kojem mu je stalno pričala. Bilo mu je žao što je poslije zaboravio na Boga, ali zar i Bog nije zaboravio njega. Možda i nije, mislio je. I što će biti sad? Hoće li doći na sud, hoće li gorjeti u paklu zbog svog jadnog života? Hoće li ono malo dobrote u njegovom srcu biti dovoljno da se spasi? Ivica Lovrić je putovao tunelom mračnijim od njegova mračnog života. Bio je mrtav, ali živ. Ta živost u njegovoj smrti ubijala ga je više nego išta što je prije doživio.
U mračnome tunelu još je stoljećima Lovrić urlao, ali ga više nitko nije čuo. Kasnije je među zombijima opet susreo nju, mrtvu i odvratnu. Bila je osuđena na vječno raspadanje. Bila je kurva i u paklu, a on je uživao dok ju je probijao najvećim kolcima. Ostao je vječno proklet, ali zadovoljan jer je ostvario svoj najveći cilj. Oni koji su ga za života darivali zadovoljstom dobili su vječnu sreću i osjećali su njegovo postojanje negdje u blizini. Oni koji su ga povrijedili, gorjeli su vječno, vječnije od njega, a on je još raspaljivao njihove muke jer je bio kralj pakla. Tako tipično. (Iz neobjavljenog romana "Nedjeljom u tri", Ante Pancirov)