Tjednima u ovo doba dana, naslonim se iza šanka uz barsku stolicu ukradenu negdje u «Krajini» tijekom ratne Oluje ljeti 1995. godine, i tako odmaram iza šanka i obično buljim u sunce koje zalazi. Ljubičasto je to svemirsko čudo, okruglo i monotono, a zapravo se svakoga dana gubi na horizontu na neki novi način. Doduše, meni je to svaki dan isti kurac, mislim, isto sunce, stalno zalazi u isto more, jest da se kako ljeto odmiče, pomaklo malo na lijevu stranu, jugoistočno, ali velike senzacije meni tu zapravo i nema. Strancima bogme nije ni približno isto. I da zalazi sunce osamnaest puta na dan, oni bi mi se svih osamnaest puta nasadili ispred nosa, i svršavali u toj nuklearnoj penetraciji. Radi sunca, i mora dakako, troše oni šolde, a onda usput, kad su već tu, i popiju nešto, samo da me izbace iz takta, natjeraju me da promijenim pozu, mrdnem guzicu i probudim se iz ugodne sieste, fjake. I dok se oni uzbuđeno cerekaju i svršavaju, ja se hvatam šejkera, čaša i boca, pa se pravim da mi je zanimljivo. Glupo, znam, znam, sve znam. Ali, to je turizam.
Pušim jednu, drugu, treću (kutiju!) … kao i obično, pušim previše. Da ne pušim, stvarno ne znam što bi drugo radio. Duvan se valjda nekako uklapa u ovaj stereotipni zalazak velike lopte koja život znači. Moja privatna romantika. Moja mila cigareta…i ja. I sunce. A turisti dolaze, donose sa sobom svake godine sve manje digitalne kamere, foto aparate, pa snimaju, fotkaju ljubičastu kuglu, dok ova nestaje u oblacima, prije nego što se strmoglavi u ambis između horizonta i onog otočja dolje preko puta, kojem nikako da zapamtim ime. Ima tih otoka na stotine, svud naokolo i kad god u ovu šugavu uru buljim tamo, u pravcu sunca, poželim se nekako dovesti do njih. I koliko god sam u životu imao vremena, nikako da otplovim tamo. Vrijeme jednostavno šmugne pored mene, poput brzog vlaka koji se na stanici zadržava svega nekoliko sekunda, premalo da me podigne iz popodnevne poze, odvoji od pive i duvana, i natjera da uđem, dakle otplovim do tih dalekih otoka, previše dalekih za mene, za moje šugavo vrijeme i moj dan koji traje jezivo kratko, iako u ovim trenucima dok gledam sunce, pušim, i dosađujem se, dan izgleda užasno dug, a vrijeme teče sporo, kao da su sekunde godine. No, rujan se bliži, i već je vrijeme da horde stranaca u modernom stampedu škoda tipa, odu svojim kućama. A meni da završi ova kratka epizoda, prvo i vjerojatno jedino ljeto kada pobjegao sam na kratko od sebe i svoje profesije, da na neko vrijeme budem netko drugi i da ne mislim puno. Čim prvi vjetrovi donesu hladne dane, ja ću biti u posve drugom filmu. I nema sumnje, pisat ću, opet ću plaćati račune zaradom od kombiniranja rečenica i slova. Do tada, neka bude alkohol… uzimam «šejker» i poslužujem dvije preplanule žedne mačke koje mi vjerojatno neće dati, ali to je ionako neka druga priča.
( napisao sam nekoliko kartica…neću ih sada prepravljati, nego ih ostavljam u izvornoj verziji, kao mali ljetni putopis, crticu, kolumnu koja je trebala biti objavljena nekoliko tjedana ranije….)
Primošten, kolovoz 2003.
Nema komentara:
Objavi komentar