Francuska, prosinac 1943.
Najdraža!
Sva pisma koja sam ti zadnjih mjeseci napisao, uništena su tijekom posljednje bitke. Ionako su šanse da ih pošaljem bile jedva moguće. Pišem ti noćas ovo, dok u daljini slušam detonacije što dopiru s istoka, i ne zaluđujem se mišlju da će na istoku još dugo ostati sva ta silovita ludost samo na zvukovima. Već ujutro, pridružiti ću se momcima u rovovima, i nastavit ćemo bespoštednu bitku kako bi zauvijek odgurnuli naciste i vratili Francuskoj tako željenu slobodu. Tko zna, na koji ću ti način u ova teška vremena uspjeti poslati ovo pismo, kako će, i hoće li ikada doći do tebe. Moj vod već je mjesecima odsječen od zapovjedništva a kako su nam sve veze uništene, mnogi smatraju da više i ne postojimo. Zamišljam ponekad, kako ti donose poruku da me nema, da sam stradao u borbi, časno i patriotski, a potom maštam, kako ti osjećaš da još sam negdje tamo, i da ću se vratiti da zajedno na velika vrata uđemo u novo sutra, kako si mi napisala uz dar pod blagdansko drvce, onda kad sam otišao na ovaj predaleki put, pun neizvjesnosti. Svakoga dana mislim na tebe, i to me održava na životu. Pobijedio sam ludilo i tjeskobu, najgore razdoblje svog života u kojem umalo da nisam izgubio razum kad sam smrtno ranjen ostao na bespuću bez većine svojih ljudi i kad sam se jedva probio iz neprijateljskog obruča. Vodila me samo jedna misao, kako će jednom rat završiti a ti ćeš me čekati lijepa i blistava, nasmijana kakvu te pamtim, na nekom od perona na kojima smo se stotinu puta čekali, pozdravljali i ljubili. Bila su to sjajna vremena kad smo imali sve i uživali u tim blagodatima do kraja, kao da smo znali da nam samo jedan dan, taj sudbinski kurvanjski naum, sve to može iznenada oduzeti i razbacati nas poput sjemena nekog poljskog cvijeta, na različite strane svijeta. Ako ništa drugo, tješi me što si bar ti na sigurnom, gore ne sjeveru gdje rat nije nadvio gustu maglu. Siguran sam da tvoje obveze napreduju i kad sve ovo završi, ti ćeš već biti prava žena, čvrsta i samostalna. Vjerujem ponekad da nas je sudbina i razdvojila zato da izgradimo sebe i zaradimo golemo iskustvo, kako bismo jednom mogli zasjati onako kako smo sanjali u noćima slave.
Dok mislim na tebe, nikakve rane me ne bole i mogu jurišati na neprijatelja kao da imam neki zlatni štit sunca, čija si vladarica i nećeš mu dopustiti da me pretvori u strunu, hranu za lešinare u nekoj francuskoj nepreglednoj dolini, među kukuruzom i pitoresknim kućicama francuskih seljana. Čeznem za barem jednim trenutkom predaha, da uzmem tvoju bijelu ruku i šapnem ti koliko te volim. Možda se moje molitve i obistine, neprijatelj po prvi put gubi na mnogim frontama, i iako je još uvijek debelo nadmoćniji, miris pobjede je s nama, patriotima koji se bore za povratak među svoje najdraže, za povratak načinu života kakvog je teško zaboraviti. Samo u ljubavi i ratu je sve dopušteno i zato vjerujem da će sudbina i Bog ispraviti sve nametnute greške. Znam koliko te povrijedilo sve što se dogodilo i da te zgrozila i sama pomisao da sam vodio dvostruki život radeći za vladu, spremajući se za rat koji nam nije bio potreban jer nam je oduzeo sve što smo imali, a pogotovo sve ono što smo mogli imati da je ostalo sve po starome.
Iako i ovdje stalno mislim na te, znam da ti na odlasku nisam ostavio puno izbora i da sam za tebe već davno možda mrtvac, puka uspomena ili tek samo struna na blatnjavu francuskom tlu, dalmatinska poslastica za lešinare. Ipak, s druge strane znam koliko je snažna bila naša ljubav a upravo je ona varljiva i neizvjesna, i nikad ne znaš kad će zasjati u svoj svojoj veličini.
Siguran sam da ću se jednom vratiti, obećao sam ti naime da ću uvijek biti uz tebe i pružiti ti ruku kad ti najviše budem trebao. Koliko god to ljubavi zvučalo teško i jedva izvodljivo iz ove perspektive, ja ti jamčim, ako si u srcu zadržala barem trunčicu one naše ljubavi i topline, da na njima možemo ostvariti sve naše snove.
Moja voštana svijeća je pri kraju i lagano se gasi, a i tinte mi ponestade. Rat je na zadnjim baterijama i pitanje je dana kad ću se s ordenjem vratiti kući. Gdje god ti bila tada, želim da znaš koliko te volim, i želim ti svu sreću ovoga svijeta, najdraža.
Ako za išta vrijedi umrijeti, onda su to osmjeh i vedrina slobodne žene, ljepotice koja vojnika nadahne svim svojim tajnama, duhom i pažnjom kakvu malo ljudi zaslužuje. Bilo je divno promatrati zoru s tobom, i tonuti zajedno u sutone uz zvukove suptilne jednostavnosti Ravelovih prepoznatljivih nota. Samo je jedna ljubav prava, a ja sam je , poput kapi kiše u pustinji, držao na dlanu, i Bog me ubio ako sam joj dopustio da ishlapi.
Zauvijek tvoj,
Vojnik …
…pismo zgužvano i mokro, pronađeno je sutradan u košulji crvenoj od krvi, na francuskoj livadi, u polju blatnjavu, gdje ostalo je ležati beživotno tijelo mladog patriote…
Najdraža!
Sva pisma koja sam ti zadnjih mjeseci napisao, uništena su tijekom posljednje bitke. Ionako su šanse da ih pošaljem bile jedva moguće. Pišem ti noćas ovo, dok u daljini slušam detonacije što dopiru s istoka, i ne zaluđujem se mišlju da će na istoku još dugo ostati sva ta silovita ludost samo na zvukovima. Već ujutro, pridružiti ću se momcima u rovovima, i nastavit ćemo bespoštednu bitku kako bi zauvijek odgurnuli naciste i vratili Francuskoj tako željenu slobodu. Tko zna, na koji ću ti način u ova teška vremena uspjeti poslati ovo pismo, kako će, i hoće li ikada doći do tebe. Moj vod već je mjesecima odsječen od zapovjedništva a kako su nam sve veze uništene, mnogi smatraju da više i ne postojimo. Zamišljam ponekad, kako ti donose poruku da me nema, da sam stradao u borbi, časno i patriotski, a potom maštam, kako ti osjećaš da još sam negdje tamo, i da ću se vratiti da zajedno na velika vrata uđemo u novo sutra, kako si mi napisala uz dar pod blagdansko drvce, onda kad sam otišao na ovaj predaleki put, pun neizvjesnosti. Svakoga dana mislim na tebe, i to me održava na životu. Pobijedio sam ludilo i tjeskobu, najgore razdoblje svog života u kojem umalo da nisam izgubio razum kad sam smrtno ranjen ostao na bespuću bez većine svojih ljudi i kad sam se jedva probio iz neprijateljskog obruča. Vodila me samo jedna misao, kako će jednom rat završiti a ti ćeš me čekati lijepa i blistava, nasmijana kakvu te pamtim, na nekom od perona na kojima smo se stotinu puta čekali, pozdravljali i ljubili. Bila su to sjajna vremena kad smo imali sve i uživali u tim blagodatima do kraja, kao da smo znali da nam samo jedan dan, taj sudbinski kurvanjski naum, sve to može iznenada oduzeti i razbacati nas poput sjemena nekog poljskog cvijeta, na različite strane svijeta. Ako ništa drugo, tješi me što si bar ti na sigurnom, gore ne sjeveru gdje rat nije nadvio gustu maglu. Siguran sam da tvoje obveze napreduju i kad sve ovo završi, ti ćeš već biti prava žena, čvrsta i samostalna. Vjerujem ponekad da nas je sudbina i razdvojila zato da izgradimo sebe i zaradimo golemo iskustvo, kako bismo jednom mogli zasjati onako kako smo sanjali u noćima slave.
Dok mislim na tebe, nikakve rane me ne bole i mogu jurišati na neprijatelja kao da imam neki zlatni štit sunca, čija si vladarica i nećeš mu dopustiti da me pretvori u strunu, hranu za lešinare u nekoj francuskoj nepreglednoj dolini, među kukuruzom i pitoresknim kućicama francuskih seljana. Čeznem za barem jednim trenutkom predaha, da uzmem tvoju bijelu ruku i šapnem ti koliko te volim. Možda se moje molitve i obistine, neprijatelj po prvi put gubi na mnogim frontama, i iako je još uvijek debelo nadmoćniji, miris pobjede je s nama, patriotima koji se bore za povratak među svoje najdraže, za povratak načinu života kakvog je teško zaboraviti. Samo u ljubavi i ratu je sve dopušteno i zato vjerujem da će sudbina i Bog ispraviti sve nametnute greške. Znam koliko te povrijedilo sve što se dogodilo i da te zgrozila i sama pomisao da sam vodio dvostruki život radeći za vladu, spremajući se za rat koji nam nije bio potreban jer nam je oduzeo sve što smo imali, a pogotovo sve ono što smo mogli imati da je ostalo sve po starome.
Iako i ovdje stalno mislim na te, znam da ti na odlasku nisam ostavio puno izbora i da sam za tebe već davno možda mrtvac, puka uspomena ili tek samo struna na blatnjavu francuskom tlu, dalmatinska poslastica za lešinare. Ipak, s druge strane znam koliko je snažna bila naša ljubav a upravo je ona varljiva i neizvjesna, i nikad ne znaš kad će zasjati u svoj svojoj veličini.
Siguran sam da ću se jednom vratiti, obećao sam ti naime da ću uvijek biti uz tebe i pružiti ti ruku kad ti najviše budem trebao. Koliko god to ljubavi zvučalo teško i jedva izvodljivo iz ove perspektive, ja ti jamčim, ako si u srcu zadržala barem trunčicu one naše ljubavi i topline, da na njima možemo ostvariti sve naše snove.
Moja voštana svijeća je pri kraju i lagano se gasi, a i tinte mi ponestade. Rat je na zadnjim baterijama i pitanje je dana kad ću se s ordenjem vratiti kući. Gdje god ti bila tada, želim da znaš koliko te volim, i želim ti svu sreću ovoga svijeta, najdraža.
Ako za išta vrijedi umrijeti, onda su to osmjeh i vedrina slobodne žene, ljepotice koja vojnika nadahne svim svojim tajnama, duhom i pažnjom kakvu malo ljudi zaslužuje. Bilo je divno promatrati zoru s tobom, i tonuti zajedno u sutone uz zvukove suptilne jednostavnosti Ravelovih prepoznatljivih nota. Samo je jedna ljubav prava, a ja sam je , poput kapi kiše u pustinji, držao na dlanu, i Bog me ubio ako sam joj dopustio da ishlapi.
Zauvijek tvoj,
Vojnik …
…pismo zgužvano i mokro, pronađeno je sutradan u košulji crvenoj od krvi, na francuskoj livadi, u polju blatnjavu, gdje ostalo je ležati beživotno tijelo mladog patriote…
Nema komentara:
Objavi komentar