Bilo je to kao u Taksistu. Skoro. Tamo je bilo manje krvi, a i De Niro je posve drugačiji karakter. Moje namjere nisu bile nimalo plemenite, ali su sredstva bila ista. Gađao sam precizno i kvalitetno iako sam imao metaka napretek. Tog jutra, probudio me nezapamćeni mamurluk. Noć je bila duga, mokra i prljava, a ja sam se prepustio svim nastranostima ulice. Nakupilo se dovoljno gorčine, previše za ono malo razuma što je preostalo u oštećenom tvrdom disku jedne duše bezglavo pobjegle iz čistilišta prije vremena. Da, bio sam tamo. Gore, dolje? Ne znam može li se to mjesto locirati dimenzijama na koje smo navikli, ali svejedno, gdje god ono tamo negdje između pakla i raja bilo, ja bio sam tamo, i što je najvažnije – pobjegao sam. Probudio sam se u zbrkanom francuskom filmu u doba nacističke okupacije. Probudio sam se ranjen, sa svim obilježjima špijuna, klasičnog limunada francuskog patriota, njegovala me ljepotica zelenih očiju i napučenih usana. Ali ja nisam bio, zapravo, nije me bilo. Nisam bio taj. Jebeni heroj. Nikada.
Oprostite, dopustite da se predstavim. Ja sam glavni lik jedne iz simpatije kamenja u muvingu nizvodno. Imam bezbroj imena, ali nisam onaj za kojeg se izdajem. Nisam ni Astaroth, mada sve upućuje na to. Zapravo, ja i ne postojim, a i da postojim, nikada to ne bi htio. Jer da postoji mjesto prije rođenja, gdje se licitira, nudi da se bude rođen, sumnjam da bi posjetio takvo mjesto. Jer tamo negdje prije rođenja, između vječnosti i privremene dotrajalosti, sigurno postoji niz boljih mjesta, recimo, dimenzija u kojoj se stalno peca. Uglavnom, kako bilo, tad sam se probudio i požalio što je sve to bio samo san. Toliko htjedoh uzbuđenja s granice. Da umjesto po šavovima pucam u konkretno….
Nema komentara:
Objavi komentar