Sranje je najeksploatiraniji pojam na svijetu. I ne samo pojam. Sranje je stanje i osjećaj. Sranje je kemija između nas i sudbine. Ukratko, sranje je… sranje! Smrdi izdaleka, lako ga je uociti, nanjušiti. Sranje se stalno događa, ono je vječno i moćno. Sranje je sve, osim pišanja, dakako, i…. znate već kako ide dalje, pa vam neću još i takva sranja dodatno objašnjavati. Osim toga, strašno mrzim citirati mrtvace. To je... to je čisto sranje, na citiranje mrtvaca mislim, dakako.
Toga jutra sranje je bilo u zraku u neviđenim količinama, a valjda su i oblaci bili puni govana, što nije nimalo čudno za jedan previše blagodatima modernog doba zagađeni grad, u kojem se silom budim već tjednima, iako sam nekoliko puta prilično uspješno pobjegao iz njega. No, sada sam opet tu, ovdje, i gdje god se okrenem, nailazim na čisto sranje. Kada iz ove zaštićene perspektive, bolje rečeno s vremenske distance koja situaciju pospješuje dramatikom malo bolje razmislim o tom jutru, zori koja je bezuspješno nastojala sprati tminu noći polupraznog mjeseca, jako dobro se sjećam kako sam već tada, vrlo rano i zorovito, znao da dan koji miriše na sranje, neće dobro završiti. U najboljem slučaju, tek ću zagaziti u govno….
Kao i tjednima ranije, ni te noći nisam oka sklopio, u krevetu sam boravio tek toliko da udovoljim civilizacijskoj potrebi za ležanjem, tek toliko, da s udobna mjesta gledam TV. Zora je na sreću i začudo, toga jutra došla brzinom svjetlosti. Brzo je ubila noć snagom sunca, koje me, da usput spomenem, jer smatram to iznimno važnim i bitnim, oduvijek pomalo plašilo. Kako god bilo, nemilo sunce nadjačalo je momentalno sve te neprirodne i strujne reflektore na onoj odvratno sivoj šesterokatnici preko puta moje košnice. Ta četiri reflektora odnedavno osvjetljavaju cinično nasmijanu Janicu Kostelić, na slici prilijepljenoj preko svih šest katova zapadne strane zgrade na kojoj nema prozora. Nemam pojma koji kurac trofejna sportašica reklamira, jer joj vidim samo glavu i glupi osmijeh, ali zabavlja me pomisao kako dragi moji sugrađani drže da je ultra sportašica uljepšala ono što se uljepšati ne može, ukratko - usrano sivu šesterokatnicu stasalu šezdesetih godina prošlog stoljeća za zmijooke brkate oficire vojske bivše države. Kao što rekoh, otkako je preko onog ružnog brda pristiglo iz Japana sunce, ni reflektori, ni Janica, ni sranje koje reklamira, više nisu bili u središtu pozornosti. Šugavo je sunce naime, kao i svakog jebenog jutra kakva uz minimalne meteorološke razlike gledam tjednima, započelo dnevni ples, izvuklo se iznad ružnog brežuljka na istoku i natjeralo glupe ptice na monotonu kakofoniju kakvu mogu proizvesti samo jednolične i dosadne gradske ptice, ptice iz grada nalik na ovaj, u kojem sada sjedim i sa svih strana osjećam jedino i isključivo - miris sranja. Jasno da ne mislim doslovno, jer doslovno ne razmišljam nikad. Govorim o sranju, koje je u zraku, nešto nalik na onu "nešto je divlje u zraku", a ja bi rekao - "nešto je usrano u zraku". Pitao sam se samo hoće li mi se posrećiti danas, hoće li me posjetiti smrt. Ha, optimist!? Često zamišljam kako letim 120 kilometara na sat, magistralom prepunom rupa i frontalno se zabijam u najveći kamion na cesti, a sranje je toliko da sve organsko i anorgansko željezno, vrca na sve strane i jebeno im je zajebano da me pokupe i kasnije sastave za onaj dio kad me šugava rodbina i hrpa neprijatelja, sve one kurve i gamad, obilaze i snebivaju se nad krevetom iz kojeg me ni šugava zora više izvući neće. Spržila bi me naime, ja sam jebeni vampir, sin mjeseca, kad je pun, kurac mi se ne spušta i ja urlam, lovim je po stanu i grizem joj vrat, ona urla još više, reda orgazme jedan na drugi kao kad šljakeri slažu cigle i lijepe ih maltom. Nitko ne može svršavati kao ona. Jebena kvaliteta i kvantiteta. Moja mala miješalica, koja se doduše ama baš nimalo ne uklapa u ovu moju storiju, ali takvo je sranje činjenica da je više nema, i da je zbog overdosea sranjem pobjegla miljama daleko, pa je spominjem sada tu, da objasnim sranje što bolje i projekt testiram na sebi. Svako otkriće izumitelj testira najprije na sebi, a u nedostatku sranjometra, izložio sam divnoj publici, jedno vlastito sranje iz obilne arhive i skladišta.
Uh, stalno bježim od teme, kao vampir od tamjana. Logično, kad pišem o jutru, neizbježnom sranju koje sa sobom donosi sunce. Dakle, vratimo se jutru koje je bilo vrlo specifično i neobično iako je sunce svakojutarnja pojava čak i kad se ne vidi jer mjesec najčešće ode, i prepušta žutoj lopti da tracka zrakama s mjesta gdje se zaustavio mjesec, koji za razliku od ove druge lopte, barem ne tracka. Mjesec je, naime, profinjen! Tamo nema sranja, samo čista bjelina i plima i oseka… No, nastavimo mi s jutrom: Sranje je tog usranog jutra ipak bilo potpuno drugačijeg okusa, a bogme i mirisa. Jednolično i monotono poput glupih ptica kojima su se u međuvremenu pridružili zrikavci i ostala živa gamad, a nije dugo vremena prošlo pa se svoj toj gradskoj onomatopeji pridružila i bijeda šljakerska koja u svojim barem dvadeset godina "novim" automobilima i dvostruko starijim radničkim autobusima, u gužvi glavne gradske ceste s dvije trake, pospano klizi na radna mjesta, poduzeća u sanaciji, stečaju, zgažena u sjebanoj privatizaciji, dakle još jednom sranju po kojem već predugo smrdi ovaj usrani grad, još odonda kad ga je poharala kuga koju je usprkos svim mjerama opreza, unutar gradskih zidina unijela neka seljančica koju je neka gradska budala pošto - poto odlučila (jebat) oženiti. Koje sranje jebote, zato što mu se dignuo na čobanicu, 80 posto građana, odapeli su papke. A ja sjedim u jebenoj sobi i gledam kako se orangutani jebu na televiziji i zamišljam kako bi bilo puno ljepše da umjesto monotonih ptica dolje, pet katova ispod ovog prljavo bijelog nebodera u raspadu, koji bi propao pred prvim imalo jačim potresom, šeću orangutani i slonovi, zebre i divlje svinje, a kvragu, zašto ne, i nosorozi. Oni su mi baš nekako super. No, životinje na stranu, trebao bi objasniti ovo s kugom. Bilo je to valjda u srednjem vijeku, a grad je bio pod stražama, zbog najvećeg sranja tog vremena – kuge. Ljubav je učinila svoje i njih dvoje su se nekako našli unutar zidina i grad se zarazio. Posljedice tog sranja i danas su prisutne. Oko Korizme, u ovom gradu, još se nekoliko tjedana ne održavaju vjenčanja. Smatra se da bi brakovi «blagoslovljeni» u tom periodu bili prokleti i da bi brak zasnovan na takvim temeljima, bio teško sranje. Ha, kao da većina modernih brakova nisu sranje i bez toga. No, to je ponovno za neku drugu priču, a ja se smjesta vračam sa svoju! Bezuvjetno. Hm, koje sranje…
Sinoć je svratila Meri i donijela neki loši whiskey, mislim da se zvao Long John. Rekla je da je to podsjeća na mene, a da je cijena pića od svega 60 kuna podsjeća na to koliko sam sjeban i koliko zapravo kurca ne vrijedim. To je realnost. Kada razmišljam na taj način, lako je zaključiti kako nije sranje donijela zora. Sranje je počelo kad je došla Meri, možda još i ranije. Uh što ga serem! Sranje je oduvijek bilo tu, čak i kad sam se rodio, bio sam toliko blizu sranja. Rođen sam centimetar od guzice. Zvući kao dobar naslov za film, ili knjigu : «Rođen centimetar od guzice» . U sranju sam rođen, usran ću i umrijeti, kao i svi mi. Neki mrtvaci se poseru dok su mrtvi, a ta se rijetka pojava navodno može dogoditi i po nekoliko sati nakon što otegnu papke. Nekima se, da sranje bude gore, digne ona stvar u trenutku smrti. Valjda je smrt orgazmična... Ne znam jesu li ta nekro sranja baš istinita. To sam vidio na televiziji, u onoj seriji o grobarskoj obitelji, gdje mala siše frajeru prst na nozi. Kao da je to neka fora?
Ševio sam Meri oko pet minuta, nisam bio raspoložen za sisanja i slična sranja, a kad smo popili "dugoga", prosuo sam na aluminij nekoliko grumenčića najvećeg sranja kada je o «najebati» riječ i fino duvao. Svijet je na neko vrijeme postao bolji, a onda sam se sjetio da je to kamenje izvor većine sranja. Zato sam, čim su me napale glupe ptice, tandrkavci i stara limarija koja bući dvosmjernom cestom, žilom kucavicom u ovom urbanističkom promašaju od grada, odlučio potrošiti ostatak i otišao vani.
Nedjelja?
Samo mi je još to nedostajalo. Niti jedna jebena birtija u kvartu ne otvara ovako rano, bliže je šest, nego sedam sati a ja bi mogao popiti barem tri dupla pelinkovca s kolom prije kave. Osim toga, imam cijele dvije cigarete u kutiji, i mogu se jebati s njima. Popušiti ću ih dok kažeš keks. Keks.
Mjesec dana je prošlo otkad su mi u New York Timesu priopćili kako za njih više nisam dovoljno inspirativan. CIA me davno ubacila tamo, na taj sam način plaćao za sranja koja sam napravio na ulici. Prosuo sam nekom Portorikacu mozak jer mi je silovao djevojku koja se, zamisli sranja, nakon silovanja objesila. Pitam se samo, kako li su pametnjakovići u Timesu uspjeli tako pametno zaključiti da mi nedostaje inspiracije. Pisac bez inspiracije. Idioti! Inspiracija je davno prestala živjeti u domu mome. CIA nije trpjela takva sranja, nije im bilo lako objasniti što se dogodilo, pa sam završio u Meksiku, ali i to je storija za neku drugu lokaciju, i nema smisla da pričam sad ovdje o obavještajnim sranjima, jer ću uz pomoć Manolićevih i Perkovićevih nasljednika završiti kao idiot kojem sam prosuo mozak i zbog kojeg sam morao raditi posao koji me nimalo ne uzbuđuje. Mrzim prisluškivanja, špijunažu i lov u mutnom. Pogotovo kada ne radim to iz vlastitih ideala, nego zbog ucjene. Usrano!
No, sada je to iza mene. Važnija je ova usrana nedjelja o kojoj pišem, jer mi inspiracija šiklja iz glave poput lave tek probuđenog vulkana. Popušio sam dok rekneš keks zadnji otrov i šutajući kutiju po pločniku, trotoaru punom ulja istočenog iz automobila koji u nedostatku parking prostora u ovom sranjogradu, cijede svoja smeća gdje god stignu, poput pasa lutalica označavaju si teritorij, ugledao sam oazu. S druge strane ulice nalazio se kraj svih mojih muka. Bio je to kao izmišljeni kronerski Hilton preko puta, mjesto koje se zove Kula. Bila je to birtija, i to otvorena birtija, jedna od onakvih kakve sam zavolio u Zagrebu, u kojima je uvijek toplo, a kroneri šljakeri šibaju prve runde i ne razmišljaju o sranjima koje dan nosi. Slutilo je na dobro. Par pijandura, braće mi po sranju, već se valjda neko vrijeme nakrcavalo na šanku i tamanilo prve kapi rose iz obližnje vinarije gdje za sranjogradske prilike, uspješna tvrtka proizvodi odličnu travaricu i nešto manje odličnu lozu. Možda je to samo zbog ukusa. A o ukusima se ne raspravlja. Možda i zbog okusa. Svejedno, tog je jutra sve imalo okus po govnu, sranju, čak i kava kojom sam preduhitrio želje ispaćenog organizma da se zalijeva pelinkovcem, pravim pelinkovcem, ne onim Badelovim sranjem kakva prodaju u zagrebačkim birtijama. U gomili sranja, dobro je što me ovdje nitko ne poznaje. Listam ružnu i užasnu Slobodnu Dalmaciju koju su sjebali desničari nakon tajkunske invazije na taj negdašnji temelj demokracije, koja je na ove prostore kasnila, kao i sve ostalo, dakako, osim sranja.
Pročitao sam gomilu sranja tog jutra i nakon nekoliko različitih konzumacija utvrdio: sranje je neizbježno kao i smrt. Jednog dana samo ćemo se usmrdjeti i nestati. Pitam se samo, koliko me sranja još čeka do zadnjeg dana na ovoj usranoj zemlji.
Nema komentara:
Objavi komentar