Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza, a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to u Antimoniji, monarhiji smještenoj na jadranskoj obali, gdje u nekom paradoksalno bliskom svemiru leži grad Šibenik. Godina bijaše 2002….
Svake nedjelje, nakon svete mise, na renesansnom festivalskom trgu između gradske vijećnice i impresivne katedrale sv. Jakova, sakupljala se sva gradska čeljad, da vide caricu Izvorinku, ljepoticu duge plave kose, iskonsku i istinsku djevicu podsvjesnog karaktera Lucretie Borgia i naravi Bogorodice. Narod je u Antimoniji živio za nedjelju, za nekoliko trenutaka nakon slušanja evanđelja iz usta presvetog pape Antuna osmog Bakovića, kada bi se na vrhu stepenica vijećnice održavala ceremonija presvetosti. Svake nedjelje naime, sam je monarh prozivao s prijestolja nekolicinu toga tjedna zaslužnih građana, koji su učinili nešto sveto, veliko i za opće dobro, da ih nagradi! Nema žitelja Antimonije, monarhije o čijem postanku nitko nije znao ništa, kao da su im Bogovi uzeli sjećanja, a koji nije sanjao da se nakon mise popne do vijećnice, pristupi monarhu i djevici, i ushićeno primi najvažniji sakrament života u Antimoniji - poljubi lijevu dojku carice Izvorinke.
Jedan po jedan, penjali bi se izabrani sveti ljudi, pognute glave penjali se do predivne carice odjevene u bijele halje, optočene biserjem i zlatnim ornamentima, a kad bi se približili na metar od prijestolja, carica bi ispružila desnu ruku na odabranikovu glavu, nježno ga primila za kosu, i smjestila mu glavu među bijele tvrde dojke nalik na one od Jenne Jameson. Blaženi bi tada poljubio dojku, liznuo malko ukrućenu tvrdu bradavicu, poklonio se, i blaženo odšetao popraćen pogledima ushićena mnoštva, i perverznog monarha Antimona, koji oduvijek vladao je Antimonijom, mada nitko nije znao ništa o njegovu podrijetlu, niti ih je to zanimalo. Antimonija bijaše skladna monarhija, prepuna luksuznih restorana, barova i diskoteka, urbana i krcata narkoticima svih vrsta i oblika, koji jedrenjacima pristizali su u gradsku luku iz cijeloga svijeta. Nitko od pučana doduše nije nikada izišao izvan gradskih zidina, niti ih je zanimao svijet izvan Antimonije. Tko zna je li svijet izvan nje uopće i postojao. Iako su tijekom cijeloga tjedna u toj, svijetu koji poznajemo tako bliskoj, a istovremeno dimenzijama ludila udaljenoj nedođiji, med i mlijeko tekli u potocima, pomiješani Jack Danielsom i kokainom, građane je mogao impresionirati i uzbuditi samo nedjeljni ceremonijal. I dakako, želja, da se uspnu do ljepotice otkrivene lijeve bijele dojke, i jezikom zavrte koji "đir" po tvrdoj slatkoj bradavici. Nakon svakog liza, Ivka Quasimodo, krezubi gradski retard koji je zarađivao za život slažući svako jutro stolove i stolice po štekatima na rivi za 10 - 20 kuna, ovisno koliko bi mu koji gazda dao, svilenim bi rupcem obrisao Izvorinkinu dojku, a ona bi se obvezno ugrizla za donju usnu od uzbuđenja.
Bijaše to pravi doživljaj, ceremonijal nezapamćen u svemiru. Shakespeareovski odjeveni puk okupljen na renesansnom trgu, u pozadini božanska glazba harfi, lutnji i lira vješte sove Ser Jacopa, darovita glazbenika kojeg Bogovi kazniše i pretvore u sovu, a iznad svih, perverzna nedjeljna zadovoljština, smišljena prvenstveno da zadovolji najprljavije strasti monarha Antimona, a nametnuta narodu da jednako u njoj uživa. A oni uživaše. Uistinu.
Iako je monarh imao nad Antimonijom apsolutnu vlast, i slobodnu volju da radi što ga je god volja, Izvorinka ipak bijaše najuzvišenija osoba monarhije, oličenje svetosti, čistoće i božje providnosti što stvorila je takav raj, kakav je bio zamisliv samo u Antimoniji. Iako podanici nisu o povijesti puno znali, niti su se za takvo što previše zanimali, znalo se da je Izvorinka djevica, i da će to i ostati dok god bude disala plućima ispod divnih dojki. Zato je i sam monarh, obavljajući svoju bračnu dužnost, prašio Izvorinku samo straga. Njezino djevičanstvo bijaše najvrjednije što je monarhija imala, i da se kojim slučajem izgubilo, da se ne daj Bože dogodila defloracija, monarhija bi odmah propala, prožela bi je prokletstva i neredi, potresi i požari i tko zna kakve sve nesreće, o kojima je ponekad znao na misi govoriti presveti papa Antun osmi.
Jedne nedjelje, ljepše od ijedne do tada, usred ceremonijala iz lijeve dojke Izvorinkine, poput vulkana šiknuo je mlaz mlijeka. Ubrzo se proširio glas diljem Antimonije, da je Izvorinka u stanju blaženom, i da nije blažena bezgrešnim začećem, već da je monarh Antimon svojim ogromnim udom jedne ljetne noći, promašio centimetar, i rascijepao središte monarhije na dva dijela, te je ispunio takvom toplinom, da se Izvorinka zagrizla do krvi. Pričalo se kasnije, da Antimon nije slučajno promašio, iako je u svom haremu imao najljepše djevojke Antimonije, i nije mu oglavu bilo da se ukopa baš tamo. Antimon je prekršio jedino što nije smio , skršio je jedinu čašu iz koje se nije smjelo piti.
I zavladaše neredi i anarhija diljem Antuimonije, jer nitko, pa ni sami papa Antun, nije znao kako postupiti u ovako delikatnoj situaciji. Neki su se onako kroz maglu, kao prisjećali da je nekoć bilo u Antimoniji drugačije, dok se nije pojavio Antimon, o kojem nitko nije znao ništa, a sada ih je počelo zanimati sve o njemu. I onda su u općem kaosu, odlučili kazniti monarha, za sva prokletstva koje im je svojim nepromišljenim pokretom muškosti priskrbio, a stariji pučani, počeli su pripovijedati o začaranoj vodi iz gradskog vodovoda, i novoj supstanci koju kasnije stručnjaci nazvaše LSD. Urotu shvatiše do kraja tek godinama kasnije, i prisjete se žitelji starih vremena, koja bijahu tako drugačija, gdje nije bilo mjesta za opći razvrat, narkofiliju i prostituciju što uveo je monarh Antimon, svojom naglom pojavom, onoga dana otkad svima bijaše ispran mozak.
Priča se danas, desetljećima nakon tragedije najveće u povijesti Izvorinkije, prelijepe zemlje na Jadranskoj obali, da carica nikad nije preboljela atak na vlastito međunožje, i umrla je u ludilu, kažnjena tuđim grijehom, duševno poremećena do kraja užasnog života. Ubrzo je izabrana nova Izvorinka, čedna i nevina, prava djevica, a monarh, taj kurvin sin, bestraga je nestao. Pričalo se doduše, da je pobjegao malteškim jedrenjakom čiji kapetan trgovao je hašišom. Zaživjela je onda legenda o maležaninu, vječnom mornaru Corto Malteseu...
Nedjelja je u Izvorinkiji, a blaženi ljube ruku carici u najljepšim bijelim suknjama. Ulicama vlada red i mir, a moral je uveden kao dodatna disciplina, nešto kao zakon. Šapuću odvažni o nekim starim vremenima, kada su najbolji nedjeljom lizali tvrdu bradavicu bijele dojke Izvorinke Lucretie. Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to kao u raju...
Nema komentara:
Objavi komentar