utorak, 29. studenoga 2011.

Sekvenca ....

Njih je dvoje spajala želja za moći do koje se stizalo preko baršunastih jastuka razbacanih po krevetima u čijim je plahtama mirisalo po vinu i senzibilnim organskim tekućinama. U noćima punog mjeseca plesali su goli, opijeni idejom beskrajnog užitka. Svaku su noć poput sakramenta žigosali aromatičnim lozinim nektarima. Oni su postojali za trenutak, to je bila čista sudbina. Prepoznali su se, iz očiju im je prijetio vražji sjaj koji je označavao životinjsku privrženost vrsti, sekti. Nisu odmah shvatili da su osuđeni na beskrajne noći jer dana nisu puno vidjeli. Bilo je rijetkih trenutaka kada su djelovali po danu i kada su radili bez okrilja noći jer noć je bila jedino sklonište za te dvije strašne figure. Bili su potpuno izopćeni iz svih zemaljskih prosječnosti, lišeni samrtničkih ideala, prokleti ambicijama i kažnjeni ljubavlju. On joj je još na početku uzeo krvavi prst, lizao ga strasno i pio vatrenu krv. Uživao je u svakoj kapi kao da je riječ o najboljem vinu, vrhunskom nektaru pobranom s božanskih vinograda na jugu Francuske. Ona je uživala u tome činu. Sjedila je gola pred ogledalom, nikada u životu prije toga u njezinim očima nije bila tolika vatra. Zjenice raširene kao u zvijeri, još su veći naglasak stavljale na njene božanske oči. Hladila se komadićima leda, a vani se događalo ljeto u svom najpaklenijem izdanju. Tih dana život je bio život, u pravom smislu riječi. Život…onakav kakav treba biti. Potpuno otvoren, slobodan, bez suvišnih riječi. Život za življenje, zlatni gral postojanja. Sveti napitak, raj.

On je mogao sve i bio je sve. Ona je rođena kao kći sunca i bila je sunce. Crne oči, silueta, kosa, sve je to kroz muskulaturu otkrivalo antički karakter dvoje ciničnih lidera bez noktiju. Olimp se preselio na zapad. Te se godine povijest opet ponovila. Hram u zelenoj zgradi opet je dobio prijestolje na kojem su stolovali crni kralj i kraljica.

U trenucima strasti ništa drugo nije postojalo. Bili bi najsretniji da su im se mogli prepustiti i sve ostalo zaboraviti kao da nikada nije postojalo. U tim trenucima svaka je sekunda bila poseban orgazam, bile to riječi, pokreti, vriskovi, bolero ili radnici gradske čistoće dok trpaju sive kontejnere u kamione, voda iz pipe koja nervozno teče poput izvora, dok jugo nemilosrdno para elastične rolete. Sve to u polumračnoj sobi, izmješano u prigušenom sjaju crvenih voštanica, lakih nota i privrženosti dvoje strasnih bića, što na krevetu divljaju, pa se mire, piju, pa polude ovisno o ritmu bolera, lete po sobi, čas se vole na fotelji, čas na stolici, kraj prozora, u hodniku. Sve je crveno, duša se poput duge razbacala kroz šarene aure, a oni ne prestaju. Obožavaju suprostavljena tijela. Nesebično dijele zadnje atome energije, prije nego što smoždeni ne legnu jedno uz drugo, stope se u jedan san, san svih ljubanvika i smrtnika koji bi dušu prodali da barem mogu sanjati kao njih dvoje. Ona je plesala u nečemu vrlo seksi, crnome i svilenome, skidala se i gledala ga poput uspaljene lavice. Plesala je poput mitskih vještica, tih mističnih zavodnica koje su ljubavnim napicima zaradile prestižni status u povijesti. Plesala je i bacala odjeću oko sebe, s onom fantastičnom vatrom u očima. Glazba je bila tako pohotna, a ona ga je mamila i pratila svaki njegov mig. Njegova je golotinja činila predstavu u sobi još crvenijom. Lagano se primicala, tijelom prelazila preko njegovog, lagano se spuštala i dodirivala vrhove strasti, uzmicala pa napadala kao ranjena zvijer. Glazba je jačala a njihova su tijela bila sve bliža. Srca su lupala poput tajmera hidrogenske bombe, a oni su se sve više približavali trenutku eksplozije. Divljački su se hvatali, čupali, grizli i urlali. Toplina u sobi bila je neizdrživa, no oni nisu mogli stati. Sati su djelovali poput minuta, vrijeme je nestalo, u jednoj sekundi proživljavali su više nego što bi u cijelome životu da su netko drugi, da nisu mogli jasno u očima drugog bića naći ogledalo života, svoju spojnicu. Bilo je pakleno, nezaboravno i to je nešto najoriginalnije što se dogodilo od velikog praska, otkad je svemira. Bili su ona vrsta koja je mogla sve i napravila sve. Ovoga puta bili su sve i radili sve u istom okruženju. Svakoga trenutka moglo se dogoditi nešto iznenađujuće i novo. Nitko nije znao koliko onaj drugi može ići daleko. A potajno su ipak znali da granice za njih nisu postojale. Vjerovali su da će to trajati vječno, da neće posustati zbog smrtničkih granica Bili su uvjereni da ih vrijeme neće još jednom prevariti, okrunjeno sudbinom. U tim kratkim noćima, živjeli su brzinu, ne želeći propustiti ništa od tog bogovskog doba, doba koje je nezaboravno i koje se trebalo pretvoriti u vječnost. Dvije divlje životinje s najljepšim dušama koje su ikad poletjele lentom vremena, lovile su zajedno, lovile se međusobno, hranile se istim snovima i plivale u istome vinu. Goli i mokri, pod punim mjesecom, voljeli su se bestidno u krvi, plesali i bili jedinstveni. Sve je ostalo bilo manje vrijedno, manje bitno. Da je u jednoj od noći počeo treći svjetski rat, sigurno bi ostao bez dvoje sudionika. Oni bi do kraja stvarali najbolju moguću povijest, hranu za život, a iza sve te strasti i hedonizma, zapravo je živjela ljubav. Njih dvoje se voljelo. Iskreno.

– Nikada neću okrenuti svoje topove na tebe i vječno ćeš mi biti u srcu. – rekla mu je u onom čuvenom dijalogu koji je trebao civilizirano prekinuti svaku daljnju raspravu. On joj je rekao da se ništa nije promijenilo i da je voli jednakom snagom kao i u noćima najveće strasti, preporoda što je u svim onim svilenim sekundama trajao tisuću puta dulje od svih života. “Jebeš poeziju, nema razloga zbog nje optuživati ljude”, pomislio je u tom trenutku. Na žalost poštenju ili na sreću živaca, njega to nije nimalo uzbudilo, mada je zbog obzira i scenografije, glumatao da je pojeo govno. Ipak je cijela ta situacija poslužila svrsi, barem da autoru zadovolji dušu. U svakom slučaju, tako je raj postao pravi pakao. Strasti je zamijenio tvrdi cinizam, više nije bilo ljubavnih poruka a ona je čvrsto odlučila da više neće ispaštati zbog ljubavi. A željela ga je, samo više nije htjela ulagati u ljubav. Nije htjela davati, zašto bi se žrtvovala? Njezina romantika u novoj je godini bila lažna. Od onoga trenutka kad je sudbina zatražila da plate boravak u raju, ona se odlučila za pakao. Možda je pakao preteška riječ, jer niti jedna njihova odluka ne može biti pakao. Njoj nije bilo do privrženosti koja je plašila. Nije bila spremna na to. Željela je još puno toga napraviti prije konačne predaje i nikada se zapravo nije ni smjela probuditi se u plavom krevetu. Trebala je iz njega izlaziti bez sna jer onog jutra kad se probudila i kad je taj prizor nadmašio sve ovozemaljske užitke, bilo je jasno da će morati birati. Trebao joj je to reći jer ona nije mogla znati u što se upušta. Bila je sretna, ali još nije dovršila neke bitne stvari. Željela je pobjeći iz prokletog kreveta, ali još je više željela ostati u njemu, topla i draga. Da je bilo samo malo više nemilosrdnog vremena, ona bi našla načina kako da ostane i bude tamo gdje smatra da mora biti, ali ona se odlučila da neće dijeliti ljubav i karijeru. Karijera joj nudi uspjeh, zanimljiva druženja, koketiranje, nova iskustva i bezuvjetnu slavu jer ona može sve što hoće. Ona nosi sunčevu krunu i ima oči boje noći. Ona voli samo sebe i do cilja će ići preko leševa, bez kompromisa. Na istoj relaciji, u drugoj dimenziji, a na istoj planeti on je već pregazio more leševa, obožavao se i spretno kloniran, za sobom ostavljao prašinu iza mnogih ciljeva. U jednom trenutku njihove su se ceste spojile, a sad ih vrijeme neumitno razdvaja. Daleko su, ali su na istoj putanji i možda je bolje da je tako, jer tko bi živio s tolikom energijom na istoj strani, s istim ciljem, ujedinjen moći ljubavi. Na sreću, ona je otišla u Austriju pa u Italiju. U međuvremenu nije sišla na more, a on je vjerovao da je napokon skinuo s leđa taj pakleni teret očiju boje noći. Platio je skupo noći strasti koju smrtnici neće nikada oćutiti. On je ipak rođen za najveće stvari, makar ih debelo plati. Tako je platio i najskuplju strast. Platio je to svojom bezuvjetnom privrženošću na koju nije računao na početku. No, isto se dogodilo oboma, jer je tako krenula i ona. Na početku je bila ko bolesna pčela. Tlačila je na sve moguče načine, zivkala, a on se igrao, natezao na blagi trzaj udicu svaki put kad bi gricnila. I onda je podigao veliku ribu i pokvario želudac. Ali ne dok ju je jeo, fino serviranu na najboljem pladnju, bogatom stolu punom vina, dragulja i sjajnih stvari. Pokvario je želudac nešto kasnije, kad su računi stigli na naplatu, a sitost zamijenila glad. Znao je da više ne smije jesti jer je ta hrana podsjećala na heroin. Štetila mu je i jednostavno, prirodno, nije bila dobra za njega. Zato je trebalo završiti s tom pričom, eliminirati je trajno i zamijeniti nečim drugim. Tako bi to bilo da Ivica Lovrić nije Ivica Lovrić. On će nastojati kontrolirati situaciju kao vikend heroinaši, konzumirati će to oličenje strasti kad mu se digne. Morao joj je reći da više ne želi konstantu, da je bajka bila laž i da je više ne voli. Nije joj rekao da je mnogo puta dok je bila odsutna, prodirao u druge žene, da im je na isti način laskao za večerama uz svijeće, uz ono isto vino kojim je kupio njezinu ljubav. Nije joj rekao da mu nije bilo žao dok je vodio ljubav s novim, mladim djevojkama, lijepoga tijela, strastvenog pogleda kao što je i njezin. I nikad joj neće reći da je još voli, jer bi to bilo protivno s filozofiji kojom će je kupiti za vječnost. Ona mora biti trofej jer je njegov život ionako jedna velika scena iz filma s platna. Sve što je radio, radio je da bi se tome mogao diviti iz perspektive gledatelja. Sve što je radio, izgledalo je kao da se događa na filmu, strašni prizori, odlični. Tako je hodao, tako vodio ljubav, tako je govorio, jeo i pio. Zato se i drogirao. Njegov život je bila jedna obična fantazija, idealna da se smjesti na platno, da bude klasik, bestseler moderne književnosti i filma. Njegov život gledao bi se i čitao u jednom dahu. Ali zato u njegovoj glavi više ništa nije bilo normalno. Glumeći sve i svašta zaboravio je tko je i što je. Zaboravio je svoje ime, svoje ideale, osjećaje. Bio je izgubljen, sve češće sam, sve češće prazan. Samo ga je heroin činio čovjekom, a kada ne bi bilo heroina, ne bi bilo ni njega. O Bože, mislio je Lovrić, hoću li više ikada vidjeti sunce i diviti mu se prirodno? Hoću li ikada više moći voljeti bez heroina? I svoju najveću ljubav, da ironija bude još veća, upoznao je kroz perspektivu heroina. Upoznao ju je onih mjeseci kad je učestalo počeo eksperimentirati s tom bogovskom drogom. Iz tjedna u tjedan, mogao je živjeti filmski, izvlačiti apsolutno maksimum iz života kroz ljubavnu snagu s tom ženom, i nije primjećivao kako ga heroin potpuno obuzima, kako mu krade ličnost, kako ga osvaja na prepad, bez imalo milosti. I kada se jednog jutra probudio i shvatio da više ne spava mirno, da se više ne budi kao normalan čovjek, da mu se ujutro više «ne diže», shvatio je da će morati stati, jednostavno završiti s prokletnikom, heroinom. Ali ako stane, morati će zaustaviti i lažnu ljubav koja je u međuvremenu počela pucati po šavovima baš zato što je bio frustriran ispod maske koju mu ona nikada ne smije skinuti. Ako joj se pokaže bez žute maske, vidjeti će da nije toliko nastran, da nije manijak, da nije svemoguć i da ima srca. Njoj se to neće svidjeti jer je dijete pakla, jer je u duši kurva i zato što je đavolja sestra. Baš zato je tako lijepa, baš zato je carica jebanja i baš zato ju je zavolio, a nije smio. Volio ju je zato što je i sam bio pod dojmom savršenstva. Plesao je sa žutom sotonom vatreni ples, uživao u najmračnijim moćima koje drugi nikada neće vidjeti. Bio je kralj noći, ljubovao s kaležom punim crvenog vina i manijakalno je jebao u njezinoj krvi. A što sad? Još je voli, ali sad je definitivno kasno. Čak je poželio ostati u savezu sa sotonom i blagovati s đavoljom sestricom. Mogao bi sve poslati kvragu i vratiti se na staro. Vratiti se među ljude, nositi svoj križ i ostvariti stare ideale. Cijeli je život bio na platnu pred njim. Krvario je, a njegova duša napuštala je tijelo. Više ga ništa nije boljelo, osjećao je samo gorčinu. Upravo je izgubio život, bio je mrtav i više ništa nije bitno. Dok je putovao, razmišljao je o onom nebeskom sudu o kojemu mu je govorila baka prije spavanja. Bila je užasno pobožna, a njega je fasinirala moć Boga o kojem mu je stalno pričala. Bilo mu je žao što je poslije zaboravio na Boga, ali zar i Bog nije zaboravio njega. Možda i nije, mislio je. I što će biti sad? Hoće li doći na sud, hoće li gorjeti u paklu zbog svog jadnog života? Hoće li ono malo dobrote u njegovom srcu biti dovoljno da se spasi? Ivica Lovrić je putovao tunelom mračnijim od njegova mračnog života. Bio je mrtav, ali živ. Ta živost u njegovoj smrti ubijala ga je više nego išta što je prije doživio.
U mračnome tunelu još je stoljećima Lovrić urlao, ali ga više nitko nije čuo. Kasnije je među zombijima opet susreo nju, mrtvu i odvratnu. Bila je osuđena na vječno raspadanje. Bila je kurva i u paklu, a on je uživao dok ju je probijao najvećim kolcima. Ostao je vječno proklet, ali zadovoljan jer je ostvario svoj najveći cilj. Oni koji su ga za života darivali zadovoljstom dobili su vječnu sreću i osjećali su njegovo postojanje negdje u blizini. Oni koji su ga povrijedili, gorjeli su vječno, vječnije od njega, a on je još raspaljivao njihove muke jer je bio kralj pakla. Tako tipično. (Iz neobjavljenog romana "Nedjeljom u tri", Ante Pancirov)

utorak, 15. rujna 2009.

Lovac u žitu v 3.0


Devedesetih je vjerovao da je lovac u žitu. Ušao bi u knjižaru i besciljno lutao pogledom po policama. Nije tražio ništa posebno, nije namjeravao ništa kupiti. Ubijao je vrijeme između dva sastanka, a onda, odjednom, naišao bi na žućkasti svezak. U svom vječitom ponavljanju, naletio bi na Lovca u žitu. Uputio se te noći kući, kiša je pljuštala, a on se probijao kroz kapi, tupo gledajući pred sebe. Piljio pogledom naprijed mada nije vidio dalje od nosa, niti je treptao očima. Dovukao se do poznatog portuna, uspeo do mračnog hodnika koji je vodio do jednih jedinih vrata. Dok se voda cijedila niz njegov kaput, a stope mokre prljale imitaciju perzijskog tapeta, dovukao se tiho i polagano do radnoga stola, otvorio ladicu i na trenutak zadržao pogled nad blistavom dugom devetkom. Znao je samo da je mora upotrijebiti, znao je da mora ubiti svinju. Autokrat je opet pretjerao, po tko zna koji put povukao okoliš u balkansku provaliju, a nigdje nije bilo barem one «filmske» grančice za koju bi se mogao uhvatiti. Hm… kontao je, da se za nju barem netko uhvati. I uzeo je on dugu devetku, i uputio se opet po kiši, na željeznički kolodvor. Za deset sati biti će bliži nego ikada povijesnom bljesku. Odlučio je čvrsto ući u povijest kao čovjek koji je ubio svinju. Već je čuo u dubini podsvijesti kako hropče, moli za milost, ali on milost nije namjeravao dati. Milost nije ni tražio, zašto bi je dao! Ubiti će svinju, i sve će završiti. Monarhija će pokleknuti pred plimom anarhizma. Monarha će zamijeniti proletarijat, novi režim bit će totalitarniji nego ijedan ranije jer tako to biva, ali neka, važno je da svinja nestane, da joj se mozak razleti po kraljevskoj rezidenciji. Važno je ubiti svinju, svi to žele, svi to hoće, kralj je gol, svinja mora umrijeti. Osim toga, nešto u njemu nije mu dalo mira. Kada bi i pokušao skrenuti misao s ubojstva, glava bi mu počela pucati. Morao je misliti samo na dugu devetku, na svinju s prosutim mozgom, u lokvi krvi… Morao je ući u prokletu knjižaru, morao je naći žutu knjižicu, morao je otići po motiv. Znao je da samo zato postoji, da izvrši sudbinski naum, kako bi bol prestala… Znao je dobro da nitko drugi ne može odraditi njegov zadatak, da nitko neće povući okidač ako on to ne uradi, znao je da će drugi psovati, hvalisati se, najavljivati, ali nitko na kraju neće imati muda učiniti pravu stvar. Sve je sad bilo na njemu, povijest, budućnost i sadašnjost, bez obzira na ono što slijedi, bez obzira na bolne i krvave konotacije, on namjerava čvrsto stegnuti šake i upucati kurvinog sina, tu beskrupuloznu svinju, režimsko derle, carskog kvazi demokrata.
Svaki je režim isti, svaki ima svoju svinju. Na ovim «našim» prostorima svinje se množe nevjerojatnom brzinom, i u pravilu, svakih nekoliko desetljeća stado ih uzdiže do neba, proglašavaju ih očevima i sinovima nacije dok ovi lakomi izbijaju u prve fotelje i interno ismijavaju naivnu rulju . Svinje se ovdje uzgajaju, i to istočno i zapadno. Svinje ovdje govore, smiju se i jedu sve. Zato se obrazuju naraštaji čistaća, da u povijesnom trenutku povuku okidač. Dovoljno je samo da netko uputi naizgled banalni signal, da u novinama pročita tobože nevini naslov, a praktički okidač. Tako je malo potrebno da povuče okidač, a svako vrijeme odašilje svoju poruku, tako ubojitu, poruku koja se čeka godinama, poruku koja čeka svog či(s)taća, poruku što zaziva na ubojstvo. Isprani mozgovi, djeca režima. Brata do brata, samo signal je između Kajina i Abela, a oružje hladno čeka u ladici. Ono je napravljeno da bude upotrijebljeno, a ne da čeka. Svako se oružje hrani žrtvama, što više metaka ispali, pištolj je precizniji, pouzdaniji. Jadno je oružje što leži u ladici i čeka, kao i ubojica koji preduga razmišlja prije nego zapuca, pa mu se ruke počnu tresti u sudbonosnom trenutku…
Nekoliko godina je prošlo, a svinja je prestala uživati valjajući se u blatu. Nije sad nimalo bitno što je u konkretnom slučaju presudilo tom ružnome mesu, ali on je svejedno, vođen tajanstvenim signalom nastavio tražiti po knjižarama svog Lovca u žitu. Svinje su i dalje na svim meridijanima sjedile visoko, i na istoku, i na zapadu. U njihovim gmazolikim (po David Ickeu) očima jasno se ocrtavala crta užasa, njihovi pokreti bili su upravo životinjski, a planovi nimalo miroljubivi. Opijene tronom vlasti, te su svinje najblaže rečeno bile divlje, podle, bijesne i vazda zle, a nikako ne tek debele domaće životinje, sa sudbinom šunke i pršuta, kako su ih vidjeli zadojeni mršavi muževi i njihove supruge obješenih sisa i dlakavih nogu, taj napaćeni narod. A narod se volio klanjati ružičastim nakazama, makar ih naknadno masovno svrgavali s trona, prije toga desetljećima bi im se klanjali, i svakih nekoliko desetljeća, zadojeni bi iznova stvarali kult ličnosti, zaboravljajući prošlost. Važno je da se imaju kome klanjati. Svinje se mijenjaju, narod ostaje isti, oni slave novog gospodara, zaboravljaju…
I tako, kako mora biti kad je o povijesnom toku svijesti riječ, naš se lovac opet morao pozabaviti veterinarstvom, a duga devetka ovoga puta nije bila dovoljno jako oružje. Svinje su se utaborile, osigurale se odredima poslušnika. Svinje su evoluirale, množile su se sada kao nikada ranije, i imale sve veću moć. U pitanju je bilo cijelo seosko imanje, to globalno stjecište bludnika i jadnika, šljakera i umjetnika, glumaca i naivnih žena. I svi oni, jecali su u blatu. Oni zadojeni, mnogobrojni fanatici, uzdizali su svinje u nebesa, po ustaljenom običaju, drugi su dizali barikade, treći vježbali terorizam, neki tamo deseti podizali transparente u znaku mira, mada su lažni pacifisti, u svom liberalnom snu bili jednako kadri, kao pravi proleteri, u samo jednom trenutku postati gore visoko i najviše vrhunske svinje… monarsi pogani, e samo kad bi za to dobili priliku. Pokazalo se toliko puta, da su pacifisti najopasniji. Oni mudro testiraju svinje, manifestiraju svoju moć u čoporu, a u njima plamti neviđena želja za osvetom, u trenutku jaganjci postaju vukovi. A sve se to događa u trenutku dok selo iščekuje požar, udar groma nakon čega više ništa neće biti isto. A on više nije znao kako spasiti stvar. Bez pravog oružja, svakim danom sve više bez pravoga cilja, svjestan besciljnosti i besmislenosti svoje ubilačke ideje. I dani su prolazili, godišnja doba isto. Kraj je bio sve bliži, a Mars je bio jednako daleko. Pitao se često tih dana, zašto se uopće zamara? Svijet se nije mijenjao, a svinje bi se svejedno kotile, koliko god ih ubio, poput virusa, bile bi sve jače i moćnije. Povijest je nezaustavljiva misao!!!! Nema nade, ni snage. Nema ničega, samo požutjela knjiga i popis smrti. Ubijali su krive, ubijali vješto, ubijali moćno, nisu ostavljali dokaze. Ubijali su u korijenu pomisao na svaku revoluciju, likvidirali vođe koji to zapravo nikada nisu ni bili. Od Kennedya do Lenona. Oko Morrisona, Joplinice i Hendrixa, ionako se nisu morali puno truditi. Vrag bi se i sam pobrinuo za njih, možda bi imali tek nešto više vremena. Ali, likvidirali su ih svejedno, za svaki slučaj. Jebiga, nikad ne znaš, revolucija je opasna, posebno ona pacifistička. Zamisli svijet bez rata … Umrli bi brzo od gladi, mi zapadnjaci. Sve bi se sjebalo, progresa bi nestalo, zavladala bi moralna stega, nova moderna inkvizicija. Kad bi religija zamijenila ekonomiju i tržište, najebali bi kao žuti. Brzo bi se vratili u pećine. Zato čujte djeco, vi zadojeni muževi i vaše dlakave supruge: slavimo zagađenje, ozonske rupe i prljava mora i vodu, veselimo se kiselim kišama, sudnjemu danu, užasu, potresima i novome ratu! To je jedini način da odjebemo zemlju i natjeramo mozgove da nas prebace negdje drugdje, daleko od Adama i Eve, daleko, što dalje od ovoga paklenog mjesta. Pobjegnimo nekamo gdje zmije ne žive. Pobjegnimo pobogu nekamo, nekamo daleko gdje nema svinja!
On čeka. Čeka još uvijek. Čeka dane cyber života, da sve mane dvonožni sisavac zamijeni čipom. Siguran je da za sto godina, čovjek neće imati na sebi više od 30 posto urođenih organa i tijela. Danas imamo baterijske uređaje pored srca, sutra će srce biti okruženo elektronskim kompleksom, a ljudi će živjeti u svijetu umrežene istine. I vjerovati će u elektronske Bogove, ta rogata bića savršene rezolucije. Klanjat će se jadnici rogatome, gušiti se u atmosferi sirotinjske zemlje kada bogati nasele Mars i Jupiter. Pod patronatom ujedinjene globalne vlasti, prasadi buržujske…
Zamišljao je naš lovac te noći mrežni kriminal, sve blagodati kršenja zakona zakukuljen u lažnu realnost. Na www.lovacuzitu.com biti će popis svinja, a knjiga će biti sastavni dio lektire svakog pionira. Naciste će ubijati naponom, bez obzira koliko fizički udaljeni bili. O blagodati, zemljo mila zagađena do temelja, kad začahureni u 6 kvadrata budemo tražili imaginarne oaze, lažne realnosti.
Moderni vragovi pripremaju svijet za novo doba, doba užasa i teške nesreće. Ubiti će ekologe i pacifiste, uzburkati Kineze i Arape. Dogodit će se teški sraz, križarski pohod još će jednom stradati u svojoj besciljnosti, a svijet će doživjeti teški potop. Samo, ovoga puta neće biti Noe, ni mudraca, da ispune zemlju optimizmom. Spasitelj na svakom raskršću umire vječno na križu, razapet, okrunjen zarđalom bodljikavom žicom. I slave ga takvoga, gledaju kako pati i na patnji zasnivaju svoju lažnu ljubav punu licemjerja. Ima li ljubavi u patnji?
Gledao je dugu devetku u svojoj ladici, u stanu od 6 kvadrata. Skinuo se na trenutak s mreže i sa zadnjih 30 posto urođenosti uzeo muzejski primjerak primitivnog oružja i bez razmišljanja prislonio ga uz metalno čelo. Stari metak je sporo klizio niz dolinu budućnosti a lovac je već jahao uz jelene u nizinama siječanja, kraj vodopada čiste i živopisne vode. Susreo je Manitua, a ovaj ga je upitao zašto je došao tako prerano. Lovac reče, puna mi je kapa realnosti, želim se vratiti korijenima, jer odlazak na Mars nije ni blizu. Manitu ciničan kako samo Bogovi cinični mogu biti, u trenutku ga ošine gromom i baci u tamnicu zemaljsku, na sred seoskog trga iznad kojih do nebesa niću neboderi sa stanovima od 6 kvadrata. Bijaše gol i bos, sa sto posto ljudskoga tkiva, a oko njega same svinje, visoke deset metara, zakrvavljenih očiju i Sadamskih brkova, jeli su ga vječno, a njegov krik izgubio se negdje na lenti vremena, u povijesti, toj nezaustavljivoj misli.
Upravo je završila pauza za ručak u velikom industrijskom kompleksu kad ga je sirena probudila iz lagana sna. Uzeo je dugu devetku i zaputio se k uredu direktora. Direktorski mozak uskoro je ukrasio cijelu prostoriju žućkasto crvenom tvari a on je zadovoljno sjeo u automobil, uključio Jefferson Airplane i strovalio se u prvu provaliju. Povijest je nastavila teći, u malenom pješčanom satu dok je ona kuhala jaje u tvrdo. Znala je, bila sasvim sigurna, da je jaje sad sigurno već dovoljno tvrdo. Doručak je bio ukusan a vani se događao još jedan divni dan. - Biti će ovo uistinu ugodan dan za shoping - pomislila je i oduševljeno udahnula miris jutra, u sjeni staroga hrasta pred kućom, nad kojim su ptice pjevale jutarnju ariju. U velikom trgovačkom kompleksu naišla je na Lovca u žitu. Tempirana ura, s crvenim digitalnim brojkama započela je otkucavati posljednje trenutke ovoga dana. Svijet je još jednom klizio u katastrofu a umirovljeni George Bush , obukao je kaubojske čizme i usnuo u svom 30 metara pod zemljom, sigurnom skloništu. U ponedjeljak je na Wall streetu bilo gusto, ali posao je obavljen.
U proljeće se više nitko neće sjećati nebodera, ni Afganistana, ni Iraka. Bog nas blagoslovio, i dalje se isticalo na zelenoj novčanici. Lovac u žitu sjedio je na luksuznom pogrebu pred u bijelo obojanom kućom. Zazvonio je telefon…s one strane slušalice netko reče: JOSEPHINE!

Ljubavno pismo jednog vojnika

Francuska, prosinac 1943.


Najdraža!

Sva pisma koja sam ti zadnjih mjeseci napisao, uništena su tijekom posljednje bitke. Ionako su šanse da ih pošaljem bile jedva moguće. Pišem ti noćas ovo, dok u daljini slušam detonacije što dopiru s istoka, i ne zaluđujem se mišlju da će na istoku još dugo ostati sva ta silovita ludost samo na zvukovima. Već ujutro, pridružiti ću se momcima u rovovima, i nastavit ćemo bespoštednu bitku kako bi zauvijek odgurnuli naciste i vratili Francuskoj tako željenu slobodu. Tko zna, na koji ću ti način u ova teška vremena uspjeti poslati ovo pismo, kako će, i hoće li ikada doći do tebe. Moj vod već je mjesecima odsječen od zapovjedništva a kako su nam sve veze uništene, mnogi smatraju da više i ne postojimo. Zamišljam ponekad, kako ti donose poruku da me nema, da sam stradao u borbi, časno i patriotski, a potom maštam, kako ti osjećaš da još sam negdje tamo, i da ću se vratiti da zajedno na velika vrata uđemo u novo sutra, kako si mi napisala uz dar pod blagdansko drvce, onda kad sam otišao na ovaj predaleki put, pun neizvjesnosti. Svakoga dana mislim na tebe, i to me održava na životu. Pobijedio sam ludilo i tjeskobu, najgore razdoblje svog života u kojem umalo da nisam izgubio razum kad sam smrtno ranjen ostao na bespuću bez većine svojih ljudi i kad sam se jedva probio iz neprijateljskog obruča. Vodila me samo jedna misao, kako će jednom rat završiti a ti ćeš me čekati lijepa i blistava, nasmijana kakvu te pamtim, na nekom od perona na kojima smo se stotinu puta čekali, pozdravljali i ljubili. Bila su to sjajna vremena kad smo imali sve i uživali u tim blagodatima do kraja, kao da smo znali da nam samo jedan dan, taj sudbinski kurvanjski naum, sve to može iznenada oduzeti i razbacati nas poput sjemena nekog poljskog cvijeta, na različite strane svijeta. Ako ništa drugo, tješi me što si bar ti na sigurnom, gore ne sjeveru gdje rat nije nadvio gustu maglu. Siguran sam da tvoje obveze napreduju i kad sve ovo završi, ti ćeš već biti prava žena, čvrsta i samostalna. Vjerujem ponekad da nas je sudbina i razdvojila zato da izgradimo sebe i zaradimo golemo iskustvo, kako bismo jednom mogli zasjati onako kako smo sanjali u noćima slave.
Dok mislim na tebe, nikakve rane me ne bole i mogu jurišati na neprijatelja kao da imam neki zlatni štit sunca, čija si vladarica i nećeš mu dopustiti da me pretvori u strunu, hranu za lešinare u nekoj francuskoj nepreglednoj dolini, među kukuruzom i pitoresknim kućicama francuskih seljana. Čeznem za barem jednim trenutkom predaha, da uzmem tvoju bijelu ruku i šapnem ti koliko te volim. Možda se moje molitve i obistine, neprijatelj po prvi put gubi na mnogim frontama, i iako je još uvijek debelo nadmoćniji, miris pobjede je s nama, patriotima koji se bore za povratak među svoje najdraže, za povratak načinu života kakvog je teško zaboraviti. Samo u ljubavi i ratu je sve dopušteno i zato vjerujem da će sudbina i Bog ispraviti sve nametnute greške. Znam koliko te povrijedilo sve što se dogodilo i da te zgrozila i sama pomisao da sam vodio dvostruki život radeći za vladu, spremajući se za rat koji nam nije bio potreban jer nam je oduzeo sve što smo imali, a pogotovo sve ono što smo mogli imati da je ostalo sve po starome.
Iako i ovdje stalno mislim na te, znam da ti na odlasku nisam ostavio puno izbora i da sam za tebe već davno možda mrtvac, puka uspomena ili tek samo struna na blatnjavu francuskom tlu, dalmatinska poslastica za lešinare. Ipak, s druge strane znam koliko je snažna bila naša ljubav a upravo je ona varljiva i neizvjesna, i nikad ne znaš kad će zasjati u svoj svojoj veličini.
Siguran sam da ću se jednom vratiti, obećao sam ti naime da ću uvijek biti uz tebe i pružiti ti ruku kad ti najviše budem trebao. Koliko god to ljubavi zvučalo teško i jedva izvodljivo iz ove perspektive, ja ti jamčim, ako si u srcu zadržala barem trunčicu one naše ljubavi i topline, da na njima možemo ostvariti sve naše snove.

Moja voštana svijeća je pri kraju i lagano se gasi, a i tinte mi ponestade. Rat je na zadnjim baterijama i pitanje je dana kad ću se s ordenjem vratiti kući. Gdje god ti bila tada, želim da znaš koliko te volim, i želim ti svu sreću ovoga svijeta, najdraža.
Ako za išta vrijedi umrijeti, onda su to osmjeh i vedrina slobodne žene, ljepotice koja vojnika nadahne svim svojim tajnama, duhom i pažnjom kakvu malo ljudi zaslužuje. Bilo je divno promatrati zoru s tobom, i tonuti zajedno u sutone uz zvukove suptilne jednostavnosti Ravelovih prepoznatljivih nota. Samo je jedna ljubav prava, a ja sam je , poput kapi kiše u pustinji, držao na dlanu, i Bog me ubio ako sam joj dopustio da ishlapi.

Zauvijek tvoj,

Vojnik …

…pismo zgužvano i mokro, pronađeno je sutradan u košulji crvenoj od krvi, na francuskoj livadi, u polju blatnjavu, gdje ostalo je ležati beživotno tijelo mladog patriote…

Novogodišnja-važno je biti optimist...

Kurvin sin je opet napravio krug. Napaja raj i pakao, pa kruži. Stado bilježi krugove, da bi znali kako postojimo, a zapravo samo slavimo još jedan korak bliže kraju. Mrzim Božić. I Novu godinu. Tako je to oduvijek. Možda sam samo još jedan od onih koji mrze cijeli svijet, i sve što tamo ima, pa mi blagdani kljucaju jetru. Ali nisam. Jebe mi se za svijet. U principu, i za sve što tamo ima.
Svake godine, sve se svodi na isto. Za Badnjak navečer nastojimo uništiti što više moždanih stanica, svim mogućim sredstvima, valjda zato jer podsvjesno kužimo koliko je apsurdno slaviti zato što svi slave. Gomila pijanih, sjebanih, drogiranih idiota koji urlaju uz kanonadu petardi, lutaju od šanka do šanka, a jedino što će dobiti je mamurluk prije obiteljskog ručka, vrhunca glumatanja i licemjerja. Nova godina za razliku od Božića ne dopušta banalnosti. Priprema se danima unaprijed, svi žele biti na vrhuncu, dočekati ponoć na pravome mjestu. E neću više! Sve mi se čini da ću nabaviti divx Supermana, uništiti se jeftinim whiskeyem, i zamišljati osamdesete. Gadi mi se milenij, glupo je živjeti u dva stoljeća. Zavidim djedu dok razmišljam na kojoj bi strani bio u drugome svjetskom ratu. Vjerojatno bi švercao. Bilo što. Za bilo koga. Doduše, gade mi se fašisti, barem ovi moderni. Nemam pojma kako su izgledali iskonski fašisti. Sumnjam da su Talijani bili nešto previše zapaljeni na tu glupu ideju i pušili logiku tate Musolinija koji u principu i nije bio baš onakav kakvim ga većina doživljava. Čitao sam nešto o tome, malo proučavao…. Nijemci su, s druge strane bili pravi kurvini sinovi. Misli mi lutaju do Nove godine 1942…. Klekni, lezi tu su mitraljezi, klekni, lezi, po šumama i gorama. Dok ih lugar ne potjera.
Božić dolazi. Snijeg se topi dvadesetak metara iznad tla. Svaka pahuljica je jedna nada koja svakim trenom sve brže nestaje. Bude u meni sjetu na izgubljeno vrijeme. Kao da sam prespavao nekoliko godina. Sjećam se neke daleke godine, možda je to bila 1979. Gledao sam pospano susjeda Marka kako s posebnim zadovoljstvom mućka led u kristalnoj čaši s Ballantinesom i puši debelu cigaru. Dogodine sam krenuo u vrtić ali već tada sam znao, osjećao na neki neshvatljivi način koliko je čarolije u toj čaši. Znao sam da ću prvom prilikom, čim malo odrastem, mućkati vlastitu čašu. S ledom. I tako je bilo svake Nove godine. Često i drugim danima u godini, prvo vikendom, a onda bilo kada. S vremenom ni kristal više nije bio bitan, čak ni led. Godine prolaze, ležim u kadi s bocom, previše pijan da bi ustao. Nova godina u kadi? Ne. Previše jadno, patetično, pomodno i isfurano. Bilo bi bolje, recimo, priuštiti si za Novu godinu djelić Afganistana. Tada ne bi morao nabavljati ni Supermana. Imao bi televiziju u glavi. Nova godina i hrpa opijuma. Još bolje, spojiti Božić i Novu godinu opijumom? Trebao sam se sjetiti u listopadu i obići mjesta gdje prodaju turističke aranžmane. Blagdani u Afganistanu za dvije osobe, pun aranžman, opijumom u bolje sutra. Kraj se ionako bliži. Otkrivenje Ivanovo, prizor dvadeset i osmi… Neman sa sedam glava, renesansa za naivne. Bilo bi zanimljivo probati, no, prestar sam na žalost za takva sranja. Previše čak i za mene. Ovi blagdani su jednako sjebani kao i svi prije njih. Pitam se samo koje će se mega sranje dogoditi ovaj put. Sjećam se kada su me mamurnog prije nekoliko godina nazvali oko šest ujutro, baš prvoga dana u godini. Dva frajera su se pobili tu izvan grada. Koji početak godine! Milina. Krvi do koljena, ja ih obilazim, njuškam, povlačim istražnog suca za rukav, žicam izjavu, a on u gorem kurcu od mene. Bazdi po najgoroj brlji. Pitam se gdje je bio noćas, taj ljubitelj kokaina i maloljetnica. Ha, danas je velika zvjerka. Ponekad poželim odigrati taxista, biti dalmatinski De Niro i zgaziti žohare. Samo korumpirani suci i murjaci su gori od uličnog polusvijeta, gadova iz podzemlja. Oslobodio bi deset dilera za jednog masnog suca. Sanjam kako ga fotkam dok guzi curicu s kikama, nosa bijelog od snijega za bogate. Sreća što više ne radim u crno bijelim novinama. Sada bi se fotka sjajila, kao njegova ćelava glava i guzica. Za neke stvari se isplati robijati, a mučenici će ionako prvi u raj. Božićni pokolj, dalmatinski masakr s motornom pilom…Ubojica je gledao Pacina u Scarefaceu, izišao s motornom pilom na ulicu kao da je noć vještica i povijesti podario Božić za pamćenje. Tko zna, možda sam upravo dao ideju nekom manijaku. Ova ih država ionako proizvodi za izvoz. U godini recesije dobro bi nam došlo i to.
Mislim da sam ove godine previše agresivan za blagdane i bolje je da ih proslave bez mene. Ja sam klasno deplasiran, urbani kit…… Sutra ću raskrinkati lokalnu mafiju, naručiti preko novina vlastito ubojstvo. Koja ironija, zaboga. Još će mi i platiti za to, a da bude gore i ironija veća, platiti ću i porez uz sve to. U principu, ako ih sjebem sutra, gdje će djeca kupiti blagdanske narkotike? Reći će da sam jadnik koji mrzi cijeli svijet, pa je sjebao rulji blagdane. A nisam. Ja samo vrlo osobno mrzim Božić, a lani mi se posebno zamjerila i Nova godina. U ponoć sam je zadnji put čvrsto držao i gladio joj dugu crnu kosu dok smo ispijali skupi šampanjac iz čaša ukrašenih crvenom vrpcom. Odlučili na pola sata zaboraviti da nas više nema i gledali kako s nebodera na trgu teče vatromet u slapovima, a do boli isfurano Prljavo kazalište dere s klasičnim repertoarom. Bilo je to zadnji put, približili se kraju i završili. Ispratio sam staru da bi našao novu. I ova godina je kao i ona, u kaputu, crna sjena koja luta, kako je to jednom rekao pjesnik. A nema više perli i nota, samo blato i razbijeno staklo, smeće u potocima.
Kurvin sin uskoro započinje svoj novi krug. A ja ostajem dijete mjeseca. Bilo je dosta zajebancije, ruljo, uživajte u svojim izmišljenim počecima i završecima. Ja odustajem. I fućka mi se ako mi zamjerite. Ja na sve to ionako gledam vrlo subjektivno.

Štorija o Matanu i njegovoj najdražoj Jurki


Otočka onomatopeja. Cvrčci se kao maniti natječu tko će dulje urlati, jače drečati pizdarije i u tom svom umjetničkom zanosu što brže krepati. A verduni, skosovi i pokoji batokljun, dernjaju se s grana, od ljeta požutjele smreke, ne bi li raspizdili cvrčke da se blesiraju još više, da krepaju od svoje muzike, samo da što brže gamad krepa. Povremeno poneka gušterica proleti kroz kamenu ogradu kojom Boduli međusobno razdvajaju ono malo sirotinje, smokve i loze što naprosto rastu iz kamena, a onda gmazovski nestane u žbunju. Sivko tovar pase, jebe se njemu što ovi urlaju ko maniti. Nisu to njegova posla. Povremeno promuklo i on rastegne glasnice prepoznatljivim, fetivim dalmatinskim narječjem, ne libeći se pritom istresti s guza poveću količinu balege. A dolje, nekih dvjesto metara niz strminu, urlaju galebovi, zalijeću se u zlokobno mirnu morsku površinu, pa u kljunovima odnose sirote ribice, ono malo sirotinje što još u Jadranu živi. Sva ta klasična, dnevna otočka buka, orkestar u kojem muziciraju ove puste dalmatinske beštije, Matanu je svakodnevica. Gušta on u idili škoja, ne brine ga što je svaki dan isti. Otkad su svjetionici na struju, tek povremeno štogod treba popraviti…. Njemu je najvažnije da je Jurka blizu, da je raj njega i da ga gleda onim svojim toplim očima, lijepima kako samo u koze mogu biti. Nije Matan ko oni moderni bogataši što u perverziji svog materijalna bogatstva daruju svojim kućnim ljubimcima dijamantne ogrlice i fancy odjeću za pse… ma kakvi. On svoju Jurku voli iskreno, konzervativno i zbilja, baš onako kako težaci u ovim zabitnim dalmatinskim mistima blago svoje vole od pamtivijeka. Stoga je i ovoga lijepoga dana volio svoju Jurku odostraga. Uvukao njezine vitke i dlakave noge u ribičke čizme da ne leluja puno i vodio ljubav s Jurkom strasno. E ljudi moji, da samo znate kakva je to ljubav bila. Koji Romeo i Julija, oni su bezveznjaci pored Matana i njegove Jurke.

Softver za srce


Impresionira me tehnologija. Činjenica da živim u doba renesanse informatike, uzbudljiva je i fascinantna. Nikada prije vrijeme nije teklo ovako brzo, niti su još do jučer nezamisliva tehnološka dostignuća u ovako kratkom periodu postajala stvarnost. Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća nisam mogao ni sanjati o mobitelu. Bilo je to jednako daleko, koliko i teleportriranje iz Zvjezdanih staza. Toliko je danas normalan i banalan taj nezaustavljivi tehnološki progres, da i ove rečenice zvuče previše naivno i zapravo, deplasirano je uopće razglabati o ovakvoj sadašnjosti. Znanstvena fantastika je pojela samu sebe, jednostavno je umrla. Sve što je bila, od čega se sastojala, danas je prisutno i komercijalno, a ako slučajno još nije zaživjelo, samo je pitanje dana kada hoće. Budućnost je stigla i pregazila nas. Sutra nikada prije nije bilo tako blizu kao danas. Sve ono što očekujemo da bi se moglo dogoditi sutra, vrlo vjerojatno se u Japanu već dogodilo, ili još gore – možda je već zastarjelo! Šokantno? Ne. Baš naprotiv…
Fascinira me što iz svoje radne sobe mogu paliti i gasiti dan i noć. Uopće nije bitno koje je doba vani, čak nije bitno ni gdje se nalazim. Ekologija je utopija a ako pokušamo zaustaviti zagađivanje i destrukciju atmosfere, zaratiti ćemo se s majkom zemljom. Povijest je nezaustavljiva misao, jednako kao i budućnost. Onoga dana kad je prvom čovjeku uz srce ugrađen uređaj na baterije, naša je vrsta izborila neovisnost od prirode. Već sutra, maleni mikroskopski uređaji, ispuniti će naša nesavršena smrtna tijela i slušati software, čemu god služili. Globalno selo će se vrlo brzo početi širiti u visine, a kao i uvijek, kada je o našoj vrsti riječ, dio će se spustiti u podzemlje. Upravo taj aspekt ove fantazije, posebno me uzbuđuje, da ne kažem – fascinira.

Bilo je to kao u "Taxi Driveru"


Bilo je to kao u Taksistu. Skoro. Tamo je bilo manje krvi, a i De Niro je posve drugačiji karakter. Moje namjere nisu bile nimalo plemenite, ali su sredstva bila ista. Gađao sam precizno i kvalitetno iako sam imao metaka napretek. Tog jutra, probudio me nezapamćeni mamurluk. Noć je bila duga, mokra i prljava, a ja sam se prepustio svim nastranostima ulice. Nakupilo se dovoljno gorčine, previše za ono malo razuma što je preostalo u oštećenom tvrdom disku jedne duše bezglavo pobjegle iz čistilišta prije vremena. Da, bio sam tamo. Gore, dolje? Ne znam može li se to mjesto locirati dimenzijama na koje smo navikli, ali svejedno, gdje god ono tamo negdje između pakla i raja bilo, ja bio sam tamo, i što je najvažnije – pobjegao sam. Probudio sam se u zbrkanom francuskom filmu u doba nacističke okupacije. Probudio sam se ranjen, sa svim obilježjima špijuna, klasičnog limunada francuskog patriota, njegovala me ljepotica zelenih očiju i napučenih usana. Ali ja nisam bio, zapravo, nije me bilo. Nisam bio taj. Jebeni heroj. Nikada.
Oprostite, dopustite da se predstavim. Ja sam glavni lik jedne iz simpatije kamenja u muvingu nizvodno. Imam bezbroj imena, ali nisam onaj za kojeg se izdajem. Nisam ni Astaroth, mada sve upućuje na to. Zapravo, ja i ne postojim, a i da postojim, nikada to ne bi htio. Jer da postoji mjesto prije rođenja, gdje se licitira, nudi da se bude rođen, sumnjam da bi posjetio takvo mjesto. Jer tamo negdje prije rođenja, između vječnosti i privremene dotrajalosti, sigurno postoji niz boljih mjesta, recimo, dimenzija u kojoj se stalno peca. Uglavnom, kako bilo, tad sam se probudio i požalio što je sve to bio samo san. Toliko htjedoh uzbuđenja s granice. Da umjesto po šavovima pucam u konkretno….