Svake godine, sve se svodi na isto. Za Badnjak navečer nastojimo uništiti što više moždanih stanica, svim mogućim sredstvima, valjda zato jer podsvjesno kužimo koliko je apsurdno slaviti zato što svi slave. Gomila pijanih, sjebanih, drogiranih idiota koji urlaju uz kanonadu petardi, lutaju od šanka do šanka, a jedino što će dobiti je mamurluk prije obiteljskog ručka, vrhunca glumatanja i licemjerja. Nova godina za razliku od Božića ne dopušta banalnosti. Priprema se danima unaprijed, svi žele biti na vrhuncu, dočekati ponoć na pravome mjestu. E neću više! Sve mi se čini da ću nabaviti divx Supermana, uništiti se jeftinim whiskeyem, i zamišljati osamdesete. Gadi mi se milenij, glupo je živjeti u dva stoljeća. Zavidim djedu dok razmišljam na kojoj bi strani bio u drugome svjetskom ratu. Vjerojatno bi švercao. Bilo što. Za bilo koga. Doduše, gade mi se fašisti, barem ovi moderni. Nemam pojma kako su izgledali iskonski fašisti. Sumnjam da su Talijani bili nešto previše zapaljeni na tu glupu ideju i pušili logiku tate Musolinija koji u principu i nije bio baš onakav kakvim ga većina doživljava. Čitao sam nešto o tome, malo proučavao…. Nijemci su, s druge strane bili pravi kurvini sinovi. Misli mi lutaju do Nove godine 1942…. Klekni, lezi tu su mitraljezi, klekni, lezi, po šumama i gorama. Dok ih lugar ne potjera.
Božić dolazi. Snijeg se topi dvadesetak metara iznad tla. Svaka pahuljica je jedna nada koja svakim trenom sve brže nestaje. Bude u meni sjetu na izgubljeno vrijeme. Kao da sam prespavao nekoliko godina. Sjećam se neke daleke godine, možda je to bila 1979. Gledao sam pospano susjeda Marka kako s posebnim zadovoljstvom mućka led u kristalnoj čaši s Ballantinesom i puši debelu cigaru. Dogodine sam krenuo u vrtić ali već tada sam znao, osjećao na neki neshvatljivi način koliko je čarolije u toj čaši. Znao sam da ću prvom prilikom, čim malo odrastem, mućkati vlastitu čašu. S ledom. I tako je bilo svake Nove godine. Često i drugim danima u godini, prvo vikendom, a onda bilo kada. S vremenom ni kristal više nije bio bitan, čak ni led. Godine prolaze, ležim u kadi s bocom, previše pijan da bi ustao. Nova godina u kadi? Ne. Previše jadno, patetično, pomodno i isfurano. Bilo bi bolje, recimo, priuštiti si za Novu godinu djelić Afganistana. Tada ne bi morao nabavljati ni Supermana. Imao bi televiziju u glavi. Nova godina i hrpa opijuma. Još bolje, spojiti Božić i Novu godinu opijumom? Trebao sam se sjetiti u listopadu i obići mjesta gdje prodaju turističke aranžmane. Blagdani u Afganistanu za dvije osobe, pun aranžman, opijumom u bolje sutra. Kraj se ionako bliži. Otkrivenje Ivanovo, prizor dvadeset i osmi… Neman sa sedam glava, renesansa za naivne. Bilo bi zanimljivo probati, no, prestar sam na žalost za takva sranja. Previše čak i za mene. Ovi blagdani su jednako sjebani kao i svi prije njih. Pitam se samo koje će se mega sranje dogoditi ovaj put. Sjećam se kada su me mamurnog prije nekoliko godina nazvali oko šest ujutro, baš prvoga dana u godini. Dva frajera su se pobili tu izvan grada. Koji početak godine! Milina. Krvi do koljena, ja ih obilazim, njuškam, povlačim istražnog suca za rukav, žicam izjavu, a on u gorem kurcu od mene. Bazdi po najgoroj brlji. Pitam se gdje je bio noćas, taj ljubitelj kokaina i maloljetnica. Ha, danas je velika zvjerka. Ponekad poželim odigrati taxista, biti dalmatinski De Niro i zgaziti žohare. Samo korumpirani suci i murjaci su gori od uličnog polusvijeta, gadova iz podzemlja. Oslobodio bi deset dilera za jednog masnog suca. Sanjam kako ga fotkam dok guzi curicu s kikama, nosa bijelog od snijega za bogate. Sreća što više ne radim u crno bijelim novinama. Sada bi se fotka sjajila, kao njegova ćelava glava i guzica. Za neke stvari se isplati robijati, a mučenici će ionako prvi u raj. Božićni pokolj, dalmatinski masakr s motornom pilom…Ubojica je gledao Pacina u Scarefaceu, izišao s motornom pilom na ulicu kao da je noć vještica i povijesti podario Božić za pamćenje. Tko zna, možda sam upravo dao ideju nekom manijaku. Ova ih država ionako proizvodi za izvoz. U godini recesije dobro bi nam došlo i to.
Mislim da sam ove godine previše agresivan za blagdane i bolje je da ih proslave bez mene. Ja sam klasno deplasiran, urbani kit…… Sutra ću raskrinkati lokalnu mafiju, naručiti preko novina vlastito ubojstvo. Koja ironija, zaboga. Još će mi i platiti za to, a da bude gore i ironija veća, platiti ću i porez uz sve to. U principu, ako ih sjebem sutra, gdje će djeca kupiti blagdanske narkotike? Reći će da sam jadnik koji mrzi cijeli svijet, pa je sjebao rulji blagdane. A nisam. Ja samo vrlo osobno mrzim Božić, a lani mi se posebno zamjerila i Nova godina. U ponoć sam je zadnji put čvrsto držao i gladio joj dugu crnu kosu dok smo ispijali skupi šampanjac iz čaša ukrašenih crvenom vrpcom. Odlučili na pola sata zaboraviti da nas više nema i gledali kako s nebodera na trgu teče vatromet u slapovima, a do boli isfurano Prljavo kazalište dere s klasičnim repertoarom. Bilo je to zadnji put, približili se kraju i završili. Ispratio sam staru da bi našao novu. I ova godina je kao i ona, u kaputu, crna sjena koja luta, kako je to jednom rekao pjesnik. A nema više perli i nota, samo blato i razbijeno staklo, smeće u potocima.
Kurvin sin uskoro započinje svoj novi krug. A ja ostajem dijete mjeseca. Bilo je dosta zajebancije, ruljo, uživajte u svojim izmišljenim počecima i završecima. Ja odustajem. I fućka mi se ako mi zamjerite. Ja na sve to ionako gledam vrlo subjektivno.
Nema komentara:
Objavi komentar