Otočka onomatopeja. Cvrčci se kao maniti natječu tko će dulje urlati, jače drečati pizdarije i u tom svom umjetničkom zanosu što brže krepati. A verduni, skosovi i pokoji batokljun, dernjaju se s grana, od ljeta požutjele smreke, ne bi li raspizdili cvrčke da se blesiraju još više, da krepaju od svoje muzike, samo da što brže gamad krepa. Povremeno poneka gušterica proleti kroz kamenu ogradu kojom Boduli međusobno razdvajaju ono malo sirotinje, smokve i loze što naprosto rastu iz kamena, a onda gmazovski nestane u žbunju. Sivko tovar pase, jebe se njemu što ovi urlaju ko maniti. Nisu to njegova posla. Povremeno promuklo i on rastegne glasnice prepoznatljivim, fetivim dalmatinskim narječjem, ne libeći se pritom istresti s guza poveću količinu balege. A dolje, nekih dvjesto metara niz strminu, urlaju galebovi, zalijeću se u zlokobno mirnu morsku površinu, pa u kljunovima odnose sirote ribice, ono malo sirotinje što još u Jadranu živi. Sva ta klasična, dnevna otočka buka, orkestar u kojem muziciraju ove puste dalmatinske beštije, Matanu je svakodnevica. Gušta on u idili škoja, ne brine ga što je svaki dan isti. Otkad su svjetionici na struju, tek povremeno štogod treba popraviti…. Njemu je najvažnije da je Jurka blizu, da je raj njega i da ga gleda onim svojim toplim očima, lijepima kako samo u koze mogu biti. Nije Matan ko oni moderni bogataši što u perverziji svog materijalna bogatstva daruju svojim kućnim ljubimcima dijamantne ogrlice i fancy odjeću za pse… ma kakvi. On svoju Jurku voli iskreno, konzervativno i zbilja, baš onako kako težaci u ovim zabitnim dalmatinskim mistima blago svoje vole od pamtivijeka. Stoga je i ovoga lijepoga dana volio svoju Jurku odostraga. Uvukao njezine vitke i dlakave noge u ribičke čizme da ne leluja puno i vodio ljubav s Jurkom strasno. E ljudi moji, da samo znate kakva je to ljubav bila. Koji Romeo i Julija, oni su bezveznjaci pored Matana i njegove Jurke.
Nema komentara:
Objavi komentar