utorak, 15. rujna 2009.

Softver za srce


Impresionira me tehnologija. Činjenica da živim u doba renesanse informatike, uzbudljiva je i fascinantna. Nikada prije vrijeme nije teklo ovako brzo, niti su još do jučer nezamisliva tehnološka dostignuća u ovako kratkom periodu postajala stvarnost. Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća nisam mogao ni sanjati o mobitelu. Bilo je to jednako daleko, koliko i teleportriranje iz Zvjezdanih staza. Toliko je danas normalan i banalan taj nezaustavljivi tehnološki progres, da i ove rečenice zvuče previše naivno i zapravo, deplasirano je uopće razglabati o ovakvoj sadašnjosti. Znanstvena fantastika je pojela samu sebe, jednostavno je umrla. Sve što je bila, od čega se sastojala, danas je prisutno i komercijalno, a ako slučajno još nije zaživjelo, samo je pitanje dana kada hoće. Budućnost je stigla i pregazila nas. Sutra nikada prije nije bilo tako blizu kao danas. Sve ono što očekujemo da bi se moglo dogoditi sutra, vrlo vjerojatno se u Japanu već dogodilo, ili još gore – možda je već zastarjelo! Šokantno? Ne. Baš naprotiv…
Fascinira me što iz svoje radne sobe mogu paliti i gasiti dan i noć. Uopće nije bitno koje je doba vani, čak nije bitno ni gdje se nalazim. Ekologija je utopija a ako pokušamo zaustaviti zagađivanje i destrukciju atmosfere, zaratiti ćemo se s majkom zemljom. Povijest je nezaustavljiva misao, jednako kao i budućnost. Onoga dana kad je prvom čovjeku uz srce ugrađen uređaj na baterije, naša je vrsta izborila neovisnost od prirode. Već sutra, maleni mikroskopski uređaji, ispuniti će naša nesavršena smrtna tijela i slušati software, čemu god služili. Globalno selo će se vrlo brzo početi širiti u visine, a kao i uvijek, kada je o našoj vrsti riječ, dio će se spustiti u podzemlje. Upravo taj aspekt ove fantazije, posebno me uzbuđuje, da ne kažem – fascinira.

Nema komentara:

Objavi komentar