Lovac u žitu v 3.0

Devedesetih je vjerovao da je lovac u žitu. Ušao bi u knjižaru i besciljno lutao pogledom po policama. Nije tražio ništa posebno, nije namjeravao ništa kupiti. Ubijao je vrijeme između dva sastanka, a onda, odjednom, naišao bi na žućkasti svezak. U svom vječitom ponavljanju, naletio bi na Lovca u žitu. Uputio se te noći kući, kiša je pljuštala, a on se probijao kroz kapi, tupo gledajući pred sebe. Piljio pogledom naprijed mada nije vidio dalje od nosa, niti je treptao očima. Dovukao se do poznatog portuna, uspeo do mračnog hodnika koji je vodio do jednih jedinih vrata. Dok se voda cijedila niz njegov kaput, a stope mokre prljale imitaciju perzijskog tapeta, dovukao se tiho i polagano do radnoga stola, otvorio ladicu i na trenutak zadržao pogled nad blistavom dugom devetkom. Znao je samo da je mora upotrijebiti, znao je da mora ubiti svinju. Autokrat je opet pretjerao, po tko zna koji put povukao okoliš u balkansku provaliju, a nigdje nije bilo barem one «filmske» grančice za koju bi se mogao uhvatiti. Hm… kontao je, da se za nju barem netko uhvati. I uzeo je on dugu devetku, i uputio se opet po kiši, na željeznički kolodvor. Za deset sati biti će bliži nego ikada povijesnom bljesku. Odlučio je čvrsto ući u povijest kao čovjek koji je ubio svinju. Već je čuo u dubini podsvijesti kako hropče, moli za milost, ali on milost nije namjeravao dati. Milost nije ni tražio, zašto bi je dao! Ubiti će svinju, i sve će završiti. Monarhija će pokleknuti pred plimom anarhizma. Monarha će zamijeniti proletarijat, novi režim bit će totalitarniji nego ijedan ranije jer tako to biva, ali neka, važno je da svinja nestane, da joj se mozak razleti po kraljevskoj rezidenciji. Važno je ubiti svinju, svi to žele, svi to hoće, kralj je gol, svinja mora umrijeti. Osim toga, nešto u njemu nije mu dalo mira. Kada bi i pokušao skrenuti misao s ubojstva, glava bi mu počela pucati. Morao je misliti samo na dugu devetku, na svinju s prosutim mozgom, u lokvi krvi… Morao je ući u prokletu knjižaru, morao je naći žutu knjižicu, morao je otići po motiv. Znao je da samo zato postoji, da izvrši sudbinski naum, kako bi bol prestala… Znao je dobro da nitko drugi ne može odraditi njegov zadatak, da nitko neće povući okidač ako on to ne uradi, znao je da će drugi psovati, hvalisati se, najavljivati, ali nitko na kraju neće imati muda učiniti pravu stvar. Sve je sad bilo na njemu, povijest, budućnost i sadašnjost, bez obzira na ono što slijedi, bez obzira na bolne i krvave konotacije, on namjerava čvrsto stegnuti šake i upucati kurvinog sina, tu beskrupuloznu svinju, režimsko derle, carskog kvazi demokrata.
Svaki je režim isti, svaki ima svoju svinju. Na ovim «našim» prostorima svinje se množe nevjerojatnom brzinom, i u pravilu, svakih nekoliko desetljeća stado ih uzdiže do neba, proglašavaju ih očevima i sinovima nacije dok ovi lakomi izbijaju u prve fotelje i interno ismijavaju naivnu rulju . Svinje se ovdje uzgajaju, i to istočno i zapadno. Svinje ovdje govore, smiju se i jedu sve. Zato se obrazuju naraštaji čistaća, da u povijesnom trenutku povuku okidač. Dovoljno je samo da netko uputi naizgled banalni signal, da u novinama pročita tobože nevini naslov, a praktički okidač. Tako je malo potrebno da povuče okidač, a svako vrijeme odašilje svoju poruku, tako ubojitu, poruku koja se čeka godinama, poruku koja čeka svog či(s)taća, poruku što zaziva na ubojstvo. Isprani mozgovi, djeca režima. Brata do brata, samo signal je između Kajina i Abela, a oružje hladno čeka u ladici. Ono je napravljeno da bude upotrijebljeno, a ne da čeka. Svako se oružje hrani žrtvama, što više metaka ispali, pištolj je precizniji, pouzdaniji. Jadno je oružje što leži u ladici i čeka, kao i ubojica koji preduga razmišlja prije nego zapuca, pa mu se ruke počnu tresti u sudbonosnom trenutku…
Nekoliko godina je prošlo, a svinja je prestala uživati valjajući se u blatu. Nije sad nimalo bitno što je u konkretnom slučaju presudilo tom ružnome mesu, ali on je svejedno, vođen tajanstvenim signalom nastavio tražiti po knjižarama svog Lovca u žitu. Svinje su i dalje na svim meridijanima sjedile visoko, i na istoku, i na zapadu. U njihovim gmazolikim (po David Ickeu) očima jasno se ocrtavala crta užasa, njihovi pokreti bili su upravo životinjski, a planovi nimalo miroljubivi. Opijene tronom vlasti, te su svinje najblaže rečeno bile divlje, podle, bijesne i vazda zle, a nikako ne tek debele domaće životinje, sa sudbinom šunke i pršuta, kako su ih vidjeli zadojeni mršavi muževi i njihove supruge obješenih sisa i dlakavih nogu, taj napaćeni narod. A narod se volio klanjati ružičastim nakazama, makar ih naknadno masovno svrgavali s trona, prije toga desetljećima bi im se klanjali, i svakih nekoliko desetljeća, zadojeni bi iznova stvarali kult ličnosti, zaboravljajući prošlost. Važno je da se imaju kome klanjati. Svinje se mijenjaju, narod ostaje isti, oni slave novog gospodara, zaboravljaju…
I tako, kako mora biti kad je o povijesnom toku svijesti riječ, naš se lovac opet morao pozabaviti veterinarstvom, a duga devetka ovoga puta nije bila dovoljno jako oružje. Svinje su se utaborile, osigurale se odredima poslušnika. Svinje su evoluirale, množile su se sada kao nikada ranije, i imale sve veću moć. U pitanju je bilo cijelo seosko imanje, to globalno stjecište bludnika i jadnika, šljakera i umjetnika, glumaca i naivnih žena. I svi oni, jecali su u blatu. Oni zadojeni, mnogobrojni fanatici, uzdizali su svinje u nebesa, po ustaljenom običaju, drugi su dizali barikade, treći vježbali terorizam, neki tamo deseti podizali transparente u znaku mira, mada su lažni pacifisti, u svom liberalnom snu bili jednako kadri, kao pravi proleteri, u samo jednom trenutku postati gore visoko i najviše vrhunske svinje… monarsi pogani, e samo kad bi za to dobili priliku. Pokazalo se toliko puta, da su pacifisti najopasniji. Oni mudro testiraju svinje, manifestiraju svoju moć u čoporu, a u njima plamti neviđena želja za osvetom, u trenutku jaganjci postaju vukovi. A sve se to događa u trenutku dok selo iščekuje požar, udar groma nakon čega više ništa neće biti isto. A on više nije znao kako spasiti stvar. Bez pravog oružja, svakim danom sve više bez pravoga cilja, svjestan besciljnosti i besmislenosti svoje ubilačke ideje. I dani su prolazili, godišnja doba isto. Kraj je bio sve bliži, a Mars je bio jednako daleko. Pitao se često tih dana, zašto se uopće zamara? Svijet se nije mijenjao, a svinje bi se svejedno kotile, koliko god ih ubio, poput virusa, bile bi sve jače i moćnije. Povijest je nezaustavljiva misao!!!! Nema nade, ni snage. Nema ničega, samo požutjela knjiga i popis smrti. Ubijali su krive, ubijali vješto, ubijali moćno, nisu ostavljali dokaze. Ubijali su u korijenu pomisao na svaku revoluciju, likvidirali vođe koji to zapravo nikada nisu ni bili. Od Kennedya do Lenona. Oko Morrisona, Joplinice i Hendrixa, ionako se nisu morali puno truditi. Vrag bi se i sam pobrinuo za njih, možda bi imali tek nešto više vremena. Ali, likvidirali su ih svejedno, za svaki slučaj. Jebiga, nikad ne znaš, revolucija je opasna, posebno ona pacifistička. Zamisli svijet bez rata … Umrli bi brzo od gladi, mi zapadnjaci. Sve bi se sjebalo, progresa bi nestalo, zavladala bi moralna stega, nova moderna inkvizicija. Kad bi religija zamijenila ekonomiju i tržište, najebali bi kao žuti. Brzo bi se vratili u pećine. Zato čujte djeco, vi zadojeni muževi i vaše dlakave supruge: slavimo zagađenje, ozonske rupe i prljava mora i vodu, veselimo se kiselim kišama, sudnjemu danu, užasu, potresima i novome ratu! To je jedini način da odjebemo zemlju i natjeramo mozgove da nas prebace negdje drugdje, daleko od Adama i Eve, daleko, što dalje od ovoga paklenog mjesta. Pobjegnimo nekamo gdje zmije ne žive. Pobjegnimo pobogu nekamo, nekamo daleko gdje nema svinja!
On čeka. Čeka još uvijek. Čeka dane cyber života, da sve mane dvonožni sisavac zamijeni čipom. Siguran je da za sto godina, čovjek neće imati na sebi više od 30 posto urođenih organa i tijela. Danas imamo baterijske uređaje pored srca, sutra će srce biti okruženo elektronskim kompleksom, a ljudi će živjeti u svijetu umrežene istine. I vjerovati će u elektronske Bogove, ta rogata bića savršene rezolucije. Klanjat će se jadnici rogatome, gušiti se u atmosferi sirotinjske zemlje kada bogati nasele Mars i Jupiter. Pod patronatom ujedinjene globalne vlasti, prasadi buržujske…
Zamišljao je naš lovac te noći mrežni kriminal, sve blagodati kršenja zakona zakukuljen u lažnu realnost. Na www.lovacuzitu.com biti će popis svinja, a knjiga će biti sastavni dio lektire svakog pionira. Naciste će ubijati naponom, bez obzira koliko fizički udaljeni bili. O blagodati, zemljo mila zagađena do temelja, kad začahureni u 6 kvadrata budemo tražili imaginarne oaze, lažne realnosti.
Moderni vragovi pripremaju svijet za novo doba, doba užasa i teške nesreće. Ubiti će ekologe i pacifiste, uzburkati Kineze i Arape. Dogodit će se teški sraz, križarski pohod još će jednom stradati u svojoj besciljnosti, a svijet će doživjeti teški potop. Samo, ovoga puta neće biti Noe, ni mudraca, da ispune zemlju optimizmom. Spasitelj na svakom raskršću umire vječno na križu, razapet, okrunjen zarđalom bodljikavom žicom. I slave ga takvoga, gledaju kako pati i na patnji zasnivaju svoju lažnu ljubav punu licemjerja. Ima li ljubavi u patnji?
Gledao je dugu devetku u svojoj ladici, u stanu od 6 kvadrata. Skinuo se na trenutak s mreže i sa zadnjih 30 posto urođenosti uzeo muzejski primjerak primitivnog oružja i bez razmišljanja prislonio ga uz metalno čelo. Stari metak je sporo klizio niz dolinu budućnosti a lovac je već jahao uz jelene u nizinama siječanja, kraj vodopada čiste i živopisne vode. Susreo je Manitua, a ovaj ga je upitao zašto je došao tako prerano. Lovac reče, puna mi je kapa realnosti, želim se vratiti korijenima, jer odlazak na Mars nije ni blizu. Manitu ciničan kako samo Bogovi cinični mogu biti, u trenutku ga ošine gromom i baci u tamnicu zemaljsku, na sred seoskog trga iznad kojih do nebesa niću neboderi sa stanovima od 6 kvadrata. Bijaše gol i bos, sa sto posto ljudskoga tkiva, a oko njega same svinje, visoke deset metara, zakrvavljenih očiju i Sadamskih brkova, jeli su ga vječno, a njegov krik izgubio se negdje na lenti vremena, u povijesti, toj nezaustavljivoj misli.
Upravo je završila pauza za ručak u velikom industrijskom kompleksu kad ga je sirena probudila iz lagana sna. Uzeo je dugu devetku i zaputio se k uredu direktora. Direktorski mozak uskoro je ukrasio cijelu prostoriju žućkasto crvenom tvari a on je zadovoljno sjeo u automobil, uključio Jefferson Airplane i strovalio se u prvu provaliju. Povijest je nastavila teći, u malenom pješčanom satu dok je ona kuhala jaje u tvrdo. Znala je, bila sasvim sigurna, da je jaje sad sigurno već dovoljno tvrdo. Doručak je bio ukusan a vani se događao još jedan divni dan. - Biti će ovo uistinu ugodan dan za shoping - pomislila je i oduševljeno udahnula miris jutra, u sjeni staroga hrasta pred kućom, nad kojim su ptice pjevale jutarnju ariju. U velikom trgovačkom kompleksu naišla je na Lovca u žitu. Tempirana ura, s crvenim digitalnim brojkama započela je otkucavati posljednje trenutke ovoga dana. Svijet je još jednom klizio u katastrofu a umirovljeni George Bush , obukao je kaubojske čizme i usnuo u svom 30 metara pod zemljom, sigurnom skloništu. U ponedjeljak je na Wall streetu bilo gusto, ali posao je obavljen.
U proljeće se više nitko neće sjećati nebodera, ni Afganistana, ni Iraka. Bog nas blagoslovio, i dalje se isticalo na zelenoj novčanici. Lovac u žitu sjedio je na luksuznom pogrebu pred u bijelo obojanom kućom. Zazvonio je telefon…s one strane slušalice netko reče: JOSEPHINE!

Ljubavno pismo jednog vojnika

Francuska, prosinac 1943.


Najdraža!

Sva pisma koja sam ti zadnjih mjeseci napisao, uništena su tijekom posljednje bitke. Ionako su šanse da ih pošaljem bile jedva moguće. Pišem ti noćas ovo, dok u daljini slušam detonacije što dopiru s istoka, i ne zaluđujem se mišlju da će na istoku još dugo ostati sva ta silovita ludost samo na zvukovima. Već ujutro, pridružiti ću se momcima u rovovima, i nastavit ćemo bespoštednu bitku kako bi zauvijek odgurnuli naciste i vratili Francuskoj tako željenu slobodu. Tko zna, na koji ću ti način u ova teška vremena uspjeti poslati ovo pismo, kako će, i hoće li ikada doći do tebe. Moj vod već je mjesecima odsječen od zapovjedništva a kako su nam sve veze uništene, mnogi smatraju da više i ne postojimo. Zamišljam ponekad, kako ti donose poruku da me nema, da sam stradao u borbi, časno i patriotski, a potom maštam, kako ti osjećaš da još sam negdje tamo, i da ću se vratiti da zajedno na velika vrata uđemo u novo sutra, kako si mi napisala uz dar pod blagdansko drvce, onda kad sam otišao na ovaj predaleki put, pun neizvjesnosti. Svakoga dana mislim na tebe, i to me održava na životu. Pobijedio sam ludilo i tjeskobu, najgore razdoblje svog života u kojem umalo da nisam izgubio razum kad sam smrtno ranjen ostao na bespuću bez većine svojih ljudi i kad sam se jedva probio iz neprijateljskog obruča. Vodila me samo jedna misao, kako će jednom rat završiti a ti ćeš me čekati lijepa i blistava, nasmijana kakvu te pamtim, na nekom od perona na kojima smo se stotinu puta čekali, pozdravljali i ljubili. Bila su to sjajna vremena kad smo imali sve i uživali u tim blagodatima do kraja, kao da smo znali da nam samo jedan dan, taj sudbinski kurvanjski naum, sve to može iznenada oduzeti i razbacati nas poput sjemena nekog poljskog cvijeta, na različite strane svijeta. Ako ništa drugo, tješi me što si bar ti na sigurnom, gore ne sjeveru gdje rat nije nadvio gustu maglu. Siguran sam da tvoje obveze napreduju i kad sve ovo završi, ti ćeš već biti prava žena, čvrsta i samostalna. Vjerujem ponekad da nas je sudbina i razdvojila zato da izgradimo sebe i zaradimo golemo iskustvo, kako bismo jednom mogli zasjati onako kako smo sanjali u noćima slave.
Dok mislim na tebe, nikakve rane me ne bole i mogu jurišati na neprijatelja kao da imam neki zlatni štit sunca, čija si vladarica i nećeš mu dopustiti da me pretvori u strunu, hranu za lešinare u nekoj francuskoj nepreglednoj dolini, među kukuruzom i pitoresknim kućicama francuskih seljana. Čeznem za barem jednim trenutkom predaha, da uzmem tvoju bijelu ruku i šapnem ti koliko te volim. Možda se moje molitve i obistine, neprijatelj po prvi put gubi na mnogim frontama, i iako je još uvijek debelo nadmoćniji, miris pobjede je s nama, patriotima koji se bore za povratak među svoje najdraže, za povratak načinu života kakvog je teško zaboraviti. Samo u ljubavi i ratu je sve dopušteno i zato vjerujem da će sudbina i Bog ispraviti sve nametnute greške. Znam koliko te povrijedilo sve što se dogodilo i da te zgrozila i sama pomisao da sam vodio dvostruki život radeći za vladu, spremajući se za rat koji nam nije bio potreban jer nam je oduzeo sve što smo imali, a pogotovo sve ono što smo mogli imati da je ostalo sve po starome.
Iako i ovdje stalno mislim na te, znam da ti na odlasku nisam ostavio puno izbora i da sam za tebe već davno možda mrtvac, puka uspomena ili tek samo struna na blatnjavu francuskom tlu, dalmatinska poslastica za lešinare. Ipak, s druge strane znam koliko je snažna bila naša ljubav a upravo je ona varljiva i neizvjesna, i nikad ne znaš kad će zasjati u svoj svojoj veličini.
Siguran sam da ću se jednom vratiti, obećao sam ti naime da ću uvijek biti uz tebe i pružiti ti ruku kad ti najviše budem trebao. Koliko god to ljubavi zvučalo teško i jedva izvodljivo iz ove perspektive, ja ti jamčim, ako si u srcu zadržala barem trunčicu one naše ljubavi i topline, da na njima možemo ostvariti sve naše snove.

Moja voštana svijeća je pri kraju i lagano se gasi, a i tinte mi ponestade. Rat je na zadnjim baterijama i pitanje je dana kad ću se s ordenjem vratiti kući. Gdje god ti bila tada, želim da znaš koliko te volim, i želim ti svu sreću ovoga svijeta, najdraža.
Ako za išta vrijedi umrijeti, onda su to osmjeh i vedrina slobodne žene, ljepotice koja vojnika nadahne svim svojim tajnama, duhom i pažnjom kakvu malo ljudi zaslužuje. Bilo je divno promatrati zoru s tobom, i tonuti zajedno u sutone uz zvukove suptilne jednostavnosti Ravelovih prepoznatljivih nota. Samo je jedna ljubav prava, a ja sam je , poput kapi kiše u pustinji, držao na dlanu, i Bog me ubio ako sam joj dopustio da ishlapi.

Zauvijek tvoj,

Vojnik …

…pismo zgužvano i mokro, pronađeno je sutradan u košulji crvenoj od krvi, na francuskoj livadi, u polju blatnjavu, gdje ostalo je ležati beživotno tijelo mladog patriote…

Novogodišnja-važno je biti optimist...

Kurvin sin je opet napravio krug. Napaja raj i pakao, pa kruži. Stado bilježi krugove, da bi znali kako postojimo, a zapravo samo slavimo još jedan korak bliže kraju. Mrzim Božić. I Novu godinu. Tako je to oduvijek. Možda sam samo još jedan od onih koji mrze cijeli svijet, i sve što tamo ima, pa mi blagdani kljucaju jetru. Ali nisam. Jebe mi se za svijet. U principu, i za sve što tamo ima.
Svake godine, sve se svodi na isto. Za Badnjak navečer nastojimo uništiti što više moždanih stanica, svim mogućim sredstvima, valjda zato jer podsvjesno kužimo koliko je apsurdno slaviti zato što svi slave. Gomila pijanih, sjebanih, drogiranih idiota koji urlaju uz kanonadu petardi, lutaju od šanka do šanka, a jedino što će dobiti je mamurluk prije obiteljskog ručka, vrhunca glumatanja i licemjerja. Nova godina za razliku od Božića ne dopušta banalnosti. Priprema se danima unaprijed, svi žele biti na vrhuncu, dočekati ponoć na pravome mjestu. E neću više! Sve mi se čini da ću nabaviti divx Supermana, uništiti se jeftinim whiskeyem, i zamišljati osamdesete. Gadi mi se milenij, glupo je živjeti u dva stoljeća. Zavidim djedu dok razmišljam na kojoj bi strani bio u drugome svjetskom ratu. Vjerojatno bi švercao. Bilo što. Za bilo koga. Doduše, gade mi se fašisti, barem ovi moderni. Nemam pojma kako su izgledali iskonski fašisti. Sumnjam da su Talijani bili nešto previše zapaljeni na tu glupu ideju i pušili logiku tate Musolinija koji u principu i nije bio baš onakav kakvim ga većina doživljava. Čitao sam nešto o tome, malo proučavao…. Nijemci su, s druge strane bili pravi kurvini sinovi. Misli mi lutaju do Nove godine 1942…. Klekni, lezi tu su mitraljezi, klekni, lezi, po šumama i gorama. Dok ih lugar ne potjera.
Božić dolazi. Snijeg se topi dvadesetak metara iznad tla. Svaka pahuljica je jedna nada koja svakim trenom sve brže nestaje. Bude u meni sjetu na izgubljeno vrijeme. Kao da sam prespavao nekoliko godina. Sjećam se neke daleke godine, možda je to bila 1979. Gledao sam pospano susjeda Marka kako s posebnim zadovoljstvom mućka led u kristalnoj čaši s Ballantinesom i puši debelu cigaru. Dogodine sam krenuo u vrtić ali već tada sam znao, osjećao na neki neshvatljivi način koliko je čarolije u toj čaši. Znao sam da ću prvom prilikom, čim malo odrastem, mućkati vlastitu čašu. S ledom. I tako je bilo svake Nove godine. Često i drugim danima u godini, prvo vikendom, a onda bilo kada. S vremenom ni kristal više nije bio bitan, čak ni led. Godine prolaze, ležim u kadi s bocom, previše pijan da bi ustao. Nova godina u kadi? Ne. Previše jadno, patetično, pomodno i isfurano. Bilo bi bolje, recimo, priuštiti si za Novu godinu djelić Afganistana. Tada ne bi morao nabavljati ni Supermana. Imao bi televiziju u glavi. Nova godina i hrpa opijuma. Još bolje, spojiti Božić i Novu godinu opijumom? Trebao sam se sjetiti u listopadu i obići mjesta gdje prodaju turističke aranžmane. Blagdani u Afganistanu za dvije osobe, pun aranžman, opijumom u bolje sutra. Kraj se ionako bliži. Otkrivenje Ivanovo, prizor dvadeset i osmi… Neman sa sedam glava, renesansa za naivne. Bilo bi zanimljivo probati, no, prestar sam na žalost za takva sranja. Previše čak i za mene. Ovi blagdani su jednako sjebani kao i svi prije njih. Pitam se samo koje će se mega sranje dogoditi ovaj put. Sjećam se kada su me mamurnog prije nekoliko godina nazvali oko šest ujutro, baš prvoga dana u godini. Dva frajera su se pobili tu izvan grada. Koji početak godine! Milina. Krvi do koljena, ja ih obilazim, njuškam, povlačim istražnog suca za rukav, žicam izjavu, a on u gorem kurcu od mene. Bazdi po najgoroj brlji. Pitam se gdje je bio noćas, taj ljubitelj kokaina i maloljetnica. Ha, danas je velika zvjerka. Ponekad poželim odigrati taxista, biti dalmatinski De Niro i zgaziti žohare. Samo korumpirani suci i murjaci su gori od uličnog polusvijeta, gadova iz podzemlja. Oslobodio bi deset dilera za jednog masnog suca. Sanjam kako ga fotkam dok guzi curicu s kikama, nosa bijelog od snijega za bogate. Sreća što više ne radim u crno bijelim novinama. Sada bi se fotka sjajila, kao njegova ćelava glava i guzica. Za neke stvari se isplati robijati, a mučenici će ionako prvi u raj. Božićni pokolj, dalmatinski masakr s motornom pilom…Ubojica je gledao Pacina u Scarefaceu, izišao s motornom pilom na ulicu kao da je noć vještica i povijesti podario Božić za pamćenje. Tko zna, možda sam upravo dao ideju nekom manijaku. Ova ih država ionako proizvodi za izvoz. U godini recesije dobro bi nam došlo i to.
Mislim da sam ove godine previše agresivan za blagdane i bolje je da ih proslave bez mene. Ja sam klasno deplasiran, urbani kit…… Sutra ću raskrinkati lokalnu mafiju, naručiti preko novina vlastito ubojstvo. Koja ironija, zaboga. Još će mi i platiti za to, a da bude gore i ironija veća, platiti ću i porez uz sve to. U principu, ako ih sjebem sutra, gdje će djeca kupiti blagdanske narkotike? Reći će da sam jadnik koji mrzi cijeli svijet, pa je sjebao rulji blagdane. A nisam. Ja samo vrlo osobno mrzim Božić, a lani mi se posebno zamjerila i Nova godina. U ponoć sam je zadnji put čvrsto držao i gladio joj dugu crnu kosu dok smo ispijali skupi šampanjac iz čaša ukrašenih crvenom vrpcom. Odlučili na pola sata zaboraviti da nas više nema i gledali kako s nebodera na trgu teče vatromet u slapovima, a do boli isfurano Prljavo kazalište dere s klasičnim repertoarom. Bilo je to zadnji put, približili se kraju i završili. Ispratio sam staru da bi našao novu. I ova godina je kao i ona, u kaputu, crna sjena koja luta, kako je to jednom rekao pjesnik. A nema više perli i nota, samo blato i razbijeno staklo, smeće u potocima.
Kurvin sin uskoro započinje svoj novi krug. A ja ostajem dijete mjeseca. Bilo je dosta zajebancije, ruljo, uživajte u svojim izmišljenim počecima i završecima. Ja odustajem. I fućka mi se ako mi zamjerite. Ja na sve to ionako gledam vrlo subjektivno.

Štorija o Matanu i njegovoj najdražoj Jurki

Otočka onomatopeja. Cvrčci se kao maniti natječu tko će dulje urlati, jače drečati pizdarije i u tom svom umjetničkom zanosu što brže krepati. A verduni, skosovi i pokoji batokljun, dernjaju se s grana, od ljeta požutjele smreke, ne bi li raspizdili cvrčke da se blesiraju još više, da krepaju od svoje muzike, samo da što brže gamad krepa. Povremeno poneka gušterica proleti kroz kamenu ogradu kojom Boduli međusobno razdvajaju ono malo sirotinje, smokve i loze što naprosto rastu iz kamena, a onda gmazovski nestane u žbunju. Sivko tovar pase, jebe se njemu što ovi urlaju ko maniti. Nisu to njegova posla. Povremeno promuklo i on rastegne glasnice prepoznatljivim, fetivim dalmatinskim narječjem, ne libeći se pritom istresti s guza poveću količinu balege. A dolje, nekih dvjesto metara niz strminu, urlaju galebovi, zalijeću se u zlokobno mirnu morsku površinu, pa u kljunovima odnose sirote ribice, ono malo sirotinje što još u Jadranu živi. Sva ta klasična, dnevna otočka buka, orkestar u kojem muziciraju ove puste dalmatinske beštije, Matanu je svakodnevica. Gušta on u idili škoja, ne brine ga što je svaki dan isti. Otkad su svjetionici na struju, tek povremeno štogod treba popraviti…. Njemu je najvažnije da je Jurka blizu, da je raj njega i da ga gleda onim svojim toplim očima, lijepima kako samo u koze mogu biti. Nije Matan ko oni moderni bogataši što u perverziji svog materijalna bogatstva daruju svojim kućnim ljubimcima dijamantne ogrlice i fancy odjeću za pse… ma kakvi. On svoju Jurku voli iskreno, konzervativno i zbilja, baš onako kako težaci u ovim zabitnim dalmatinskim mistima blago svoje vole od pamtivijeka. Stoga je i ovoga lijepoga dana volio svoju Jurku odostraga. Uvukao njezine vitke i dlakave noge u ribičke čizme da ne leluja puno i vodio ljubav s Jurkom strasno. E ljudi moji, da samo znate kakva je to ljubav bila. Koji Romeo i Julija, oni su bezveznjaci pored Matana i njegove Jurke.

Softver za srce

Impresionira me tehnologija. Činjenica da živim u doba renesanse informatike, uzbudljiva je i fascinantna. Nikada prije vrijeme nije teklo ovako brzo, niti su još do jučer nezamisliva tehnološka dostignuća u ovako kratkom periodu postajala stvarnost. Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća nisam mogao ni sanjati o mobitelu. Bilo je to jednako daleko, koliko i teleportriranje iz Zvjezdanih staza. Toliko je danas normalan i banalan taj nezaustavljivi tehnološki progres, da i ove rečenice zvuče previše naivno i zapravo, deplasirano je uopće razglabati o ovakvoj sadašnjosti. Znanstvena fantastika je pojela samu sebe, jednostavno je umrla. Sve što je bila, od čega se sastojala, danas je prisutno i komercijalno, a ako slučajno još nije zaživjelo, samo je pitanje dana kada hoće. Budućnost je stigla i pregazila nas. Sutra nikada prije nije bilo tako blizu kao danas. Sve ono što očekujemo da bi se moglo dogoditi sutra, vrlo vjerojatno se u Japanu već dogodilo, ili još gore – možda je već zastarjelo! Šokantno? Ne. Baš naprotiv…
Fascinira me što iz svoje radne sobe mogu paliti i gasiti dan i noć. Uopće nije bitno koje je doba vani, čak nije bitno ni gdje se nalazim. Ekologija je utopija a ako pokušamo zaustaviti zagađivanje i destrukciju atmosfere, zaratiti ćemo se s majkom zemljom. Povijest je nezaustavljiva misao, jednako kao i budućnost. Onoga dana kad je prvom čovjeku uz srce ugrađen uređaj na baterije, naša je vrsta izborila neovisnost od prirode. Već sutra, maleni mikroskopski uređaji, ispuniti će naša nesavršena smrtna tijela i slušati software, čemu god služili. Globalno selo će se vrlo brzo početi širiti u visine, a kao i uvijek, kada je o našoj vrsti riječ, dio će se spustiti u podzemlje. Upravo taj aspekt ove fantazije, posebno me uzbuđuje, da ne kažem – fascinira.

Bilo je to kao u "Taxi Driveru"

Bilo je to kao u Taksistu. Skoro. Tamo je bilo manje krvi, a i De Niro je posve drugačiji karakter. Moje namjere nisu bile nimalo plemenite, ali su sredstva bila ista. Gađao sam precizno i kvalitetno iako sam imao metaka napretek. Tog jutra, probudio me nezapamćeni mamurluk. Noć je bila duga, mokra i prljava, a ja sam se prepustio svim nastranostima ulice. Nakupilo se dovoljno gorčine, previše za ono malo razuma što je preostalo u oštećenom tvrdom disku jedne duše bezglavo pobjegle iz čistilišta prije vremena. Da, bio sam tamo. Gore, dolje? Ne znam može li se to mjesto locirati dimenzijama na koje smo navikli, ali svejedno, gdje god ono tamo negdje između pakla i raja bilo, ja bio sam tamo, i što je najvažnije – pobjegao sam. Probudio sam se u zbrkanom francuskom filmu u doba nacističke okupacije. Probudio sam se ranjen, sa svim obilježjima špijuna, klasičnog limunada francuskog patriota, njegovala me ljepotica zelenih očiju i napučenih usana. Ali ja nisam bio, zapravo, nije me bilo. Nisam bio taj. Jebeni heroj. Nikada.
Oprostite, dopustite da se predstavim. Ja sam glavni lik jedne iz simpatije kamenja u muvingu nizvodno. Imam bezbroj imena, ali nisam onaj za kojeg se izdajem. Nisam ni Astaroth, mada sve upućuje na to. Zapravo, ja i ne postojim, a i da postojim, nikada to ne bi htio. Jer da postoji mjesto prije rođenja, gdje se licitira, nudi da se bude rođen, sumnjam da bi posjetio takvo mjesto. Jer tamo negdje prije rođenja, između vječnosti i privremene dotrajalosti, sigurno postoji niz boljih mjesta, recimo, dimenzija u kojoj se stalno peca. Uglavnom, kako bilo, tad sam se probudio i požalio što je sve to bio samo san. Toliko htjedoh uzbuđenja s granice. Da umjesto po šavovima pucam u konkretno….

BALADA IZ SRANJOGRADA

Sranje je najeksploatiraniji pojam na svijetu. I ne samo pojam. Sranje je stanje i osjećaj. Sranje je kemija između nas i sudbine. Ukratko, sranje je… sranje! Smrdi izdaleka, lako ga je uociti, nanjušiti. Sranje se stalno događa, ono je vječno i moćno. Sranje je sve, osim pišanja, dakako, i…. znate već kako ide dalje, pa vam neću još i takva sranja dodatno objašnjavati. Osim toga, strašno mrzim citirati mrtvace. To je... to je čisto sranje, na citiranje mrtvaca mislim, dakako.
Toga jutra sranje je bilo u zraku u neviđenim količinama, a valjda su i oblaci bili puni govana, što nije nimalo čudno za jedan previše blagodatima modernog doba zagađeni grad, u kojem se silom budim već tjednima, iako sam nekoliko puta prilično uspješno pobjegao iz njega. No, sada sam opet tu, ovdje, i gdje god se okrenem, nailazim na čisto sranje. Kada iz ove zaštićene perspektive, bolje rečeno s vremenske distance koja situaciju pospješuje dramatikom malo bolje razmislim o tom jutru, zori koja je bezuspješno nastojala sprati tminu noći polupraznog mjeseca, jako dobro se sjećam kako sam već tada, vrlo rano i zorovito, znao da dan koji miriše na sranje, neće dobro završiti. U najboljem slučaju, tek ću zagaziti u govno….
Kao i tjednima ranije, ni te noći nisam oka sklopio, u krevetu sam boravio tek toliko da udovoljim civilizacijskoj potrebi za ležanjem, tek toliko, da s udobna mjesta gledam TV. Zora je na sreću i začudo, toga jutra došla brzinom svjetlosti. Brzo je ubila noć snagom sunca, koje me, da usput spomenem, jer smatram to iznimno važnim i bitnim, oduvijek pomalo plašilo. Kako god bilo, nemilo sunce nadjačalo je momentalno sve te neprirodne i strujne reflektore na onoj odvratno sivoj šesterokatnici preko puta moje košnice. Ta četiri reflektora odnedavno osvjetljavaju cinično nasmijanu Janicu Kostelić, na slici prilijepljenoj preko svih šest katova zapadne strane zgrade na kojoj nema prozora. Nemam pojma koji kurac trofejna sportašica reklamira, jer joj vidim samo glavu i glupi osmijeh, ali zabavlja me pomisao kako dragi moji sugrađani drže da je ultra sportašica uljepšala ono što se uljepšati ne može, ukratko - usrano sivu šesterokatnicu stasalu šezdesetih godina prošlog stoljeća za zmijooke brkate oficire vojske bivše države. Kao što rekoh, otkako je preko onog ružnog brda pristiglo iz Japana sunce, ni reflektori, ni Janica, ni sranje koje reklamira, više nisu bili u središtu pozornosti. Šugavo je sunce naime, kao i svakog jebenog jutra kakva uz minimalne meteorološke razlike gledam tjednima, započelo dnevni ples, izvuklo se iznad ružnog brežuljka na istoku i natjeralo glupe ptice na monotonu kakofoniju kakvu mogu proizvesti samo jednolične i dosadne gradske ptice, ptice iz grada nalik na ovaj, u kojem sada sjedim i sa svih strana osjećam jedino i isključivo - miris sranja. Jasno da ne mislim doslovno, jer doslovno ne razmišljam nikad. Govorim o sranju, koje je u zraku, nešto nalik na onu "nešto je divlje u zraku", a ja bi rekao - "nešto je usrano u zraku". Pitao sam se samo hoće li mi se posrećiti danas, hoće li me posjetiti smrt. Ha, optimist!? Često zamišljam kako letim 120 kilometara na sat, magistralom prepunom rupa i frontalno se zabijam u najveći kamion na cesti, a sranje je toliko da sve organsko i anorgansko željezno, vrca na sve strane i jebeno im je zajebano da me pokupe i kasnije sastave za onaj dio kad me šugava rodbina i hrpa neprijatelja, sve one kurve i gamad, obilaze i snebivaju se nad krevetom iz kojeg me ni šugava zora više izvući neće. Spržila bi me naime, ja sam jebeni vampir, sin mjeseca, kad je pun, kurac mi se ne spušta i ja urlam, lovim je po stanu i grizem joj vrat, ona urla još više, reda orgazme jedan na drugi kao kad šljakeri slažu cigle i lijepe ih maltom. Nitko ne može svršavati kao ona. Jebena kvaliteta i kvantiteta. Moja mala miješalica, koja se doduše ama baš nimalo ne uklapa u ovu moju storiju, ali takvo je sranje činjenica da je više nema, i da je zbog overdosea sranjem pobjegla miljama daleko, pa je spominjem sada tu, da objasnim sranje što bolje i projekt testiram na sebi. Svako otkriće izumitelj testira najprije na sebi, a u nedostatku sranjometra, izložio sam divnoj publici, jedno vlastito sranje iz obilne arhive i skladišta.
Uh, stalno bježim od teme, kao vampir od tamjana. Logično, kad pišem o jutru, neizbježnom sranju koje sa sobom donosi sunce. Dakle, vratimo se jutru koje je bilo vrlo specifično i neobično iako je sunce svakojutarnja pojava čak i kad se ne vidi jer mjesec najčešće ode, i prepušta žutoj lopti da tracka zrakama s mjesta gdje se zaustavio mjesec, koji za razliku od ove druge lopte, barem ne tracka. Mjesec je, naime, profinjen! Tamo nema sranja, samo čista bjelina i plima i oseka… No, nastavimo mi s jutrom: Sranje je tog usranog jutra ipak bilo potpuno drugačijeg okusa, a bogme i mirisa. Jednolično i monotono poput glupih ptica kojima su se u međuvremenu pridružili zrikavci i ostala živa gamad, a nije dugo vremena prošlo pa se svoj toj gradskoj onomatopeji pridružila i bijeda šljakerska koja u svojim barem dvadeset godina "novim" automobilima i dvostruko starijim radničkim autobusima, u gužvi glavne gradske ceste s dvije trake, pospano klizi na radna mjesta, poduzeća u sanaciji, stečaju, zgažena u sjebanoj privatizaciji, dakle još jednom sranju po kojem već predugo smrdi ovaj usrani grad, još odonda kad ga je poharala kuga koju je usprkos svim mjerama opreza, unutar gradskih zidina unijela neka seljančica koju je neka gradska budala pošto - poto odlučila (jebat) oženiti. Koje sranje jebote, zato što mu se dignuo na čobanicu, 80 posto građana, odapeli su papke. A ja sjedim u jebenoj sobi i gledam kako se orangutani jebu na televiziji i zamišljam kako bi bilo puno ljepše da umjesto monotonih ptica dolje, pet katova ispod ovog prljavo bijelog nebodera u raspadu, koji bi propao pred prvim imalo jačim potresom, šeću orangutani i slonovi, zebre i divlje svinje, a kvragu, zašto ne, i nosorozi. Oni su mi baš nekako super. No, životinje na stranu, trebao bi objasniti ovo s kugom. Bilo je to valjda u srednjem vijeku, a grad je bio pod stražama, zbog najvećeg sranja tog vremena – kuge. Ljubav je učinila svoje i njih dvoje su se nekako našli unutar zidina i grad se zarazio. Posljedice tog sranja i danas su prisutne. Oko Korizme, u ovom gradu, još se nekoliko tjedana ne održavaju vjenčanja. Smatra se da bi brakovi «blagoslovljeni» u tom periodu bili prokleti i da bi brak zasnovan na takvim temeljima, bio teško sranje. Ha, kao da većina modernih brakova nisu sranje i bez toga. No, to je ponovno za neku drugu priču, a ja se smjesta vračam sa svoju! Bezuvjetno. Hm, koje sranje…
Sinoć je svratila Meri i donijela neki loši whiskey, mislim da se zvao Long John. Rekla je da je to podsjeća na mene, a da je cijena pića od svega 60 kuna podsjeća na to koliko sam sjeban i koliko zapravo kurca ne vrijedim. To je realnost. Kada razmišljam na taj način, lako je zaključiti kako nije sranje donijela zora. Sranje je počelo kad je došla Meri, možda još i ranije. Uh što ga serem! Sranje je oduvijek bilo tu, čak i kad sam se rodio, bio sam toliko blizu sranja. Rođen sam centimetar od guzice. Zvući kao dobar naslov za film, ili knjigu : «Rođen centimetar od guzice» . U sranju sam rođen, usran ću i umrijeti, kao i svi mi. Neki mrtvaci se poseru dok su mrtvi, a ta se rijetka pojava navodno može dogoditi i po nekoliko sati nakon što otegnu papke. Nekima se, da sranje bude gore, digne ona stvar u trenutku smrti. Valjda je smrt orgazmična... Ne znam jesu li ta nekro sranja baš istinita. To sam vidio na televiziji, u onoj seriji o grobarskoj obitelji, gdje mala siše frajeru prst na nozi. Kao da je to neka fora?
Ševio sam Meri oko pet minuta, nisam bio raspoložen za sisanja i slična sranja, a kad smo popili "dugoga", prosuo sam na aluminij nekoliko grumenčića najvećeg sranja kada je o «najebati» riječ i fino duvao. Svijet je na neko vrijeme postao bolji, a onda sam se sjetio da je to kamenje izvor većine sranja. Zato sam, čim su me napale glupe ptice, tandrkavci i stara limarija koja bući dvosmjernom cestom, žilom kucavicom u ovom urbanističkom promašaju od grada, odlučio potrošiti ostatak i otišao vani.
Nedjelja?
Samo mi je još to nedostajalo. Niti jedna jebena birtija u kvartu ne otvara ovako rano, bliže je šest, nego sedam sati a ja bi mogao popiti barem tri dupla pelinkovca s kolom prije kave. Osim toga, imam cijele dvije cigarete u kutiji, i mogu se jebati s njima. Popušiti ću ih dok kažeš keks. Keks.
Mjesec dana je prošlo otkad su mi u New York Timesu priopćili kako za njih više nisam dovoljno inspirativan. CIA me davno ubacila tamo, na taj sam način plaćao za sranja koja sam napravio na ulici. Prosuo sam nekom Portorikacu mozak jer mi je silovao djevojku koja se, zamisli sranja, nakon silovanja objesila. Pitam se samo, kako li su pametnjakovići u Timesu uspjeli tako pametno zaključiti da mi nedostaje inspiracije. Pisac bez inspiracije. Idioti! Inspiracija je davno prestala živjeti u domu mome. CIA nije trpjela takva sranja, nije im bilo lako objasniti što se dogodilo, pa sam završio u Meksiku, ali i to je storija za neku drugu lokaciju, i nema smisla da pričam sad ovdje o obavještajnim sranjima, jer ću uz pomoć Manolićevih i Perkovićevih nasljednika završiti kao idiot kojem sam prosuo mozak i zbog kojeg sam morao raditi posao koji me nimalo ne uzbuđuje. Mrzim prisluškivanja, špijunažu i lov u mutnom. Pogotovo kada ne radim to iz vlastitih ideala, nego zbog ucjene. Usrano!
No, sada je to iza mene. Važnija je ova usrana nedjelja o kojoj pišem, jer mi inspiracija šiklja iz glave poput lave tek probuđenog vulkana. Popušio sam dok rekneš keks zadnji otrov i šutajući kutiju po pločniku, trotoaru punom ulja istočenog iz automobila koji u nedostatku parking prostora u ovom sranjogradu, cijede svoja smeća gdje god stignu, poput pasa lutalica označavaju si teritorij, ugledao sam oazu. S druge strane ulice nalazio se kraj svih mojih muka. Bio je to kao izmišljeni kronerski Hilton preko puta, mjesto koje se zove Kula. Bila je to birtija, i to otvorena birtija, jedna od onakvih kakve sam zavolio u Zagrebu, u kojima je uvijek toplo, a kroneri šljakeri šibaju prve runde i ne razmišljaju o sranjima koje dan nosi. Slutilo je na dobro. Par pijandura, braće mi po sranju, već se valjda neko vrijeme nakrcavalo na šanku i tamanilo prve kapi rose iz obližnje vinarije gdje za sranjogradske prilike, uspješna tvrtka proizvodi odličnu travaricu i nešto manje odličnu lozu. Možda je to samo zbog ukusa. A o ukusima se ne raspravlja. Možda i zbog okusa. Svejedno, tog je jutra sve imalo okus po govnu, sranju, čak i kava kojom sam preduhitrio želje ispaćenog organizma da se zalijeva pelinkovcem, pravim pelinkovcem, ne onim Badelovim sranjem kakva prodaju u zagrebačkim birtijama. U gomili sranja, dobro je što me ovdje nitko ne poznaje. Listam ružnu i užasnu Slobodnu Dalmaciju koju su sjebali desničari nakon tajkunske invazije na taj negdašnji temelj demokracije, koja je na ove prostore kasnila, kao i sve ostalo, dakako, osim sranja.
Pročitao sam gomilu sranja tog jutra i nakon nekoliko različitih konzumacija utvrdio: sranje je neizbježno kao i smrt. Jednog dana samo ćemo se usmrdjeti i nestati. Pitam se samo, koliko me sranja još čeka do zadnjeg dana na ovoj usranoj zemlji.

Ljetni flash, mini uspomena dok vani je snijeg

Tjednima u ovo doba dana, naslonim se iza šanka uz barsku stolicu ukradenu negdje u «Krajini» tijekom ratne Oluje ljeti 1995. godine, i tako odmaram iza šanka i obično buljim u sunce koje zalazi. Ljubičasto je to svemirsko čudo, okruglo i monotono, a zapravo se svakoga dana gubi na horizontu na neki novi način. Doduše, meni je to svaki dan isti kurac, mislim, isto sunce, stalno zalazi u isto more, jest da se kako ljeto odmiče, pomaklo malo na lijevu stranu, jugoistočno, ali velike senzacije meni tu zapravo i nema. Strancima bogme nije ni približno isto. I da zalazi sunce osamnaest puta na dan, oni bi mi se svih osamnaest puta nasadili ispred nosa, i svršavali u toj nuklearnoj penetraciji. Radi sunca, i mora dakako, troše oni šolde, a onda usput, kad su već tu, i popiju nešto, samo da me izbace iz takta, natjeraju me da promijenim pozu, mrdnem guzicu i probudim se iz ugodne sieste, fjake. I dok se oni uzbuđeno cerekaju i svršavaju, ja se hvatam šejkera, čaša i boca, pa se pravim da mi je zanimljivo. Glupo, znam, znam, sve znam. Ali, to je turizam.
Pušim jednu, drugu, treću (kutiju!) … kao i obično, pušim previše. Da ne pušim, stvarno ne znam što bi drugo radio. Duvan se valjda nekako uklapa u ovaj stereotipni zalazak velike lopte koja život znači. Moja privatna romantika. Moja mila cigareta…i ja. I sunce. A turisti dolaze, donose sa sobom svake godine sve manje digitalne kamere, foto aparate, pa snimaju, fotkaju ljubičastu kuglu, dok ova nestaje u oblacima, prije nego što se strmoglavi u ambis između horizonta i onog otočja dolje preko puta, kojem nikako da zapamtim ime. Ima tih otoka na stotine, svud naokolo i kad god u ovu šugavu uru buljim tamo, u pravcu sunca, poželim se nekako dovesti do njih. I koliko god sam u životu imao vremena, nikako da otplovim tamo. Vrijeme jednostavno šmugne pored mene, poput brzog vlaka koji se na stanici zadržava svega nekoliko sekunda, premalo da me podigne iz popodnevne poze, odvoji od pive i duvana, i natjera da uđem, dakle otplovim do tih dalekih otoka, previše dalekih za mene, za moje šugavo vrijeme i moj dan koji traje jezivo kratko, iako u ovim trenucima dok gledam sunce, pušim, i dosađujem se, dan izgleda užasno dug, a vrijeme teče sporo, kao da su sekunde godine. No, rujan se bliži, i već je vrijeme da horde stranaca u modernom stampedu škoda tipa, odu svojim kućama. A meni da završi ova kratka epizoda, prvo i vjerojatno jedino ljeto kada pobjegao sam na kratko od sebe i svoje profesije, da na neko vrijeme budem netko drugi i da ne mislim puno. Čim prvi vjetrovi donesu hladne dane, ja ću biti u posve drugom filmu. I nema sumnje, pisat ću, opet ću plaćati račune zaradom od kombiniranja rečenica i slova. Do tada, neka bude alkohol… uzimam «šejker» i poslužujem dvije preplanule žedne mačke koje mi vjerojatno neće dati, ali to je ionako neka druga priča.

( napisao sam nekoliko kartica…neću ih sada prepravljati, nego ih ostavljam u izvornoj verziji, kao mali ljetni putopis, crticu, kolumnu koja je trebala biti objavljena nekoliko tjedana ranije….)

Primošten, kolovoz 2003.

KOLIKO LISTOVA IMA PROSJEČNI JABLAN?

Koliko listova ima prosječni jablan? Prečesto ovih dana, postavljam sebi to pitanje. – Nekoliko, možda manje, možda više – bio bi najlogičniji odgovor na ovo, pitanje od životne važnosti. No, zašto je i po čemu, bitan jablan prosječnih proporcija, u vremenu kada bilje, pa tako i stabla, jedva opstaju u globalnom pustošenju zemaljskih pluća? Pojma nemam, ali taj me jablan jebe ovih dana žestoko. I nema to puno veze sa stanjem moga uma, ni činjenicom da je autodestrukcija kao urođena disciplina što moje biće prožima ponovno uzela maha. Nema to ni puno veze s činjenicom da su mi danas prvi put dali da pišem, otkako su me spremili na neko vrijeme na odjel za osobe s psihičkim problemima. Ja sam tamo ionako dospio preko veze. U suprotnom, mjesecima ne bi došao na red. A na ulici se ovih dana ne isplati ostati. Rat je, zaboga, vani je revolucija, a revolucija oduvijek jede svoju djecu. Eto, recimo baš jučer. Revolucija je ustala prilično rano, a bila je mamurna. Već na izlasku iz svoje rupe, pojela je dvanaest klinaca koji su valjda razdragani i veseli kako samo djeca mogu biti, baš hodali prema školi. Pojeo ih je mrak, mislim, revolucija. Revolucija stalno jede svoju djecu, svakoga jutra, bila mamurna ili ne. Revolucija je zapravo pička. Revolucija je sranje. Kroz gusto granje. I kroz rijetko. I svaki put najebeš, ako imaš posla s njom. Po šumama i gorama, revolucija je jela svoju djecu. I na nuklearnim podmornicama, pa čak i u Rusiji. Izrodila je kuja atentatore, vojsku manijaka, predsjednike, komuniste i pacifiste koji su pun kurac revolucionarni, pa im se od revolucije kosa na glavi diže.
Mrzim pacifiste. Oni su iznimno frustrirane osobe, prilično često su impotentni, odnosno frigidni. Pacifisti dolaze u sumrak revolucije. Razvijaju se nakon nevere. U trenutku kad njihova populacija brojčano dostigne alarmantne razmjere, događa se revolucija. Pacifisti ponekad glume da su anarhisti. Razlika između anarhista i pacifista je u mudima. Anarhisti prizivaju revolucije, kao što indijanci dozivaju kišu (mada pojma nemaju zašto to rade, čine to po defaultu, u posljednje vrijeme zašto što je to IN). I jedni i drugi u principu ostvaruju sličan uspjeh. Ovisi koliko imaju sreće.
Ne znam. Stvarno ne znam. A baš me zanima. Koliko listova ima prosječni jablan?
Luka je sinoć otpratio Maricu do potoka. Ona se smijala. Njemu nije bilo do smijeha. Pa je uzeo čekić. I opalio ju po glavi. Marica se strmopizdila u potok. Krv se razlijevala na sve strane. Luka je morao povraćati, toliko je gadan bio taj prizor. Bilo bi puno gore da nije bila noć, mada je mjesec bio pun. Luki je bio pun kurac Marice, i njezina hihotanja. Pa je zato uskoro došla crna marica. A Luku su odveli. I on je ovdje, kraj mene. Mada njemu ne daju da piše. Luka je, naime, opasan dečko. Olovka bi u njegovoj ruci mogla postati opasno oružje. Zato mu ne daju da piše. A meni su dali. Jer ja sam pisac. A Luka nije. Rekli su da ovdje smijemo raditi stvari koje smo radili prije nego što su nas spremili. Ali ne misle oni to doslovno. Inače bi Luki dali čekić, pa da radi s njim ono što je radio kraj potoka, one večeri kad je Maricu pratio do potoka. Ja nikad nisam udarao nekoga čekićem. Previše sam lijen za takvo što. Više sam volio filozofirati. Zato su me i spremili ovamo. Da ne govorim više. Jer ljudi su me slušali, i postupali onako kako bi im rekao. I ne vjeruju mi sada. Da nisam mislio doslovno, kada sam rekao Luki da opali Maricu. Jer on je opalio. I to čekićem.
Ja dugo nisam nikoga opalio. Ovdje, naime, žene žive u drugom bloku. Ponekad ih promatram kroz prozor. Neke od njih imaju kikice. Neke nemaju. Većina ih nema. Luka ponekad promatra kako se hihoću. Pa se sjeti Marice i one noći kad ju je opalio, kad je po njega došla crna marica i kad su ga policajci gledali s prezirom.
Vani je noćas opasno. Miriše na revoluciju. Upravo zato i ja sam organizirao jednu takvu, internu revoluciju ovdje gdje su me pospremili. Vrijeme je da napustim ovo smrdljivo mjesto. Odavno je vrijeme, ali do sad nije bilo vremena za to. Sada jest, pa ću djelovati. Onako kako bi to učinio svaki normalan čovjek na mome mjestu. Zavadit ću ove pacijente s čuvarima, pa vladati. Kratko, tek toliko koliko mi treba da pobjegnem.
Probudio sam se tek oko 16 sati. Vani je i dalje bio dan, kao i svaki put u to doba ljeti. Na plaži je hrpa jeftinih turista hladila jaja, odnosno one druge stvari koje imaju ženske, a muški nemaju. Nije me previše opterećivao san o revoluciji s kojim sam otvorio oči. Znam da me nije preznojavala ta mora, već ljeto, kojeg mi je pun kurac. Stajao sam tako neko vrijeme na balkonu i promatrao polusvijet na plaži. Pušio sam cigaretu i bio mrzovoljan. Uzeo sam Gavrilovićevu paštetu i namazao je na tvrdi jučerašnji kruh. Pojeo sam pola i popio zidarku Karlovačku. Ona je davno ustala, vidio sam kako leži dolje na plaži. Učinilo mi se da je more danas jedan veliki potok, a da Marica koketira dolje sa svima. Pa sam uzeo čekić. Rekla je, Luka, ti već dugo nisi jedini u mom životu. A ja sam je opalio. Nitko ne opaljuje kao ja. Ja sam doktor od opaljivanja. Pobjegao sam od policije, daleko u Australiju i osnovao bandu i nazvao je Loše sjeme. Danas se slabo sjećam noći u Dalmaciji, ali sam duboko svjestan svoje veličine. Jer ja sam majstor za opaljivanje i ispaljivanje. Ja sam pizda od glave do pete, dlakava i smrdljiva. Nitko me ne jebe pa se plijesan pohvatala po meni. Da sam bar živ.

Antimonija - Bajka o Šibeniku

Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza, a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to u Antimoniji, monarhiji smještenoj na jadranskoj obali, gdje u nekom paradoksalno bliskom svemiru leži grad Šibenik. Godina bijaše 2002….

Svake nedjelje, nakon svete mise, na renesansnom festivalskom trgu između gradske vijećnice i impresivne katedrale sv. Jakova, sakupljala se sva gradska čeljad, da vide caricu Izvorinku, ljepoticu duge plave kose, iskonsku i istinsku djevicu podsvjesnog karaktera Lucretie Borgia i naravi Bogorodice. Narod je u Antimoniji živio za nedjelju, za nekoliko trenutaka nakon slušanja evanđelja iz usta presvetog pape Antuna osmog Bakovića, kada bi se na vrhu stepenica vijećnice održavala ceremonija presvetosti. Svake nedjelje naime, sam je monarh prozivao s prijestolja nekolicinu toga tjedna zaslužnih građana, koji su učinili nešto sveto, veliko i za opće dobro, da ih nagradi! Nema žitelja Antimonije, monarhije o čijem postanku nitko nije znao ništa, kao da su im Bogovi uzeli sjećanja, a koji nije sanjao da se nakon mise popne do vijećnice, pristupi monarhu i djevici, i ushićeno primi najvažniji sakrament života u Antimoniji - poljubi lijevu dojku carice Izvorinke.

Jedan po jedan, penjali bi se izabrani sveti ljudi, pognute glave penjali se do predivne carice odjevene u bijele halje, optočene biserjem i zlatnim ornamentima, a kad bi se približili na metar od prijestolja, carica bi ispružila desnu ruku na odabranikovu glavu, nježno ga primila za kosu, i smjestila mu glavu među bijele tvrde dojke nalik na one od Jenne Jameson. Blaženi bi tada poljubio dojku, liznuo malko ukrućenu tvrdu bradavicu, poklonio se, i blaženo odšetao popraćen pogledima ushićena mnoštva, i perverznog monarha Antimona, koji oduvijek vladao je Antimonijom, mada nitko nije znao ništa o njegovu podrijetlu, niti ih je to zanimalo. Antimonija bijaše skladna monarhija, prepuna luksuznih restorana, barova i diskoteka, urbana i krcata narkoticima svih vrsta i oblika, koji jedrenjacima pristizali su u gradsku luku iz cijeloga svijeta. Nitko od pučana doduše nije nikada izišao izvan gradskih zidina, niti ih je zanimao svijet izvan Antimonije. Tko zna je li svijet izvan nje uopće i postojao. Iako su tijekom cijeloga tjedna u toj, svijetu koji poznajemo tako bliskoj, a istovremeno dimenzijama ludila udaljenoj nedođiji, med i mlijeko tekli u potocima, pomiješani Jack Danielsom i kokainom, građane je mogao impresionirati i uzbuditi samo nedjeljni ceremonijal. I dakako, želja, da se uspnu do ljepotice otkrivene lijeve bijele dojke, i jezikom zavrte koji "đir" po tvrdoj slatkoj bradavici. Nakon svakog liza, Ivka Quasimodo, krezubi gradski retard koji je zarađivao za život slažući svako jutro stolove i stolice po štekatima na rivi za 10 - 20 kuna, ovisno koliko bi mu koji gazda dao, svilenim bi rupcem obrisao Izvorinkinu dojku, a ona bi se obvezno ugrizla za donju usnu od uzbuđenja.

Bijaše to pravi doživljaj, ceremonijal nezapamćen u svemiru. Shakespeareovski odjeveni puk okupljen na renesansnom trgu, u pozadini božanska glazba harfi, lutnji i lira vješte sove Ser Jacopa, darovita glazbenika kojeg Bogovi kazniše i pretvore u sovu, a iznad svih, perverzna nedjeljna zadovoljština, smišljena prvenstveno da zadovolji najprljavije strasti monarha Antimona, a nametnuta narodu da jednako u njoj uživa. A oni uživaše. Uistinu.
Iako je monarh imao nad Antimonijom apsolutnu vlast, i slobodnu volju da radi što ga je god volja, Izvorinka ipak bijaše najuzvišenija osoba monarhije, oličenje svetosti, čistoće i božje providnosti što stvorila je takav raj, kakav je bio zamisliv samo u Antimoniji. Iako podanici nisu o povijesti puno znali, niti su se za takvo što previše zanimali, znalo se da je Izvorinka djevica, i da će to i ostati dok god bude disala plućima ispod divnih dojki. Zato je i sam monarh, obavljajući svoju bračnu dužnost, prašio Izvorinku samo straga. Njezino djevičanstvo bijaše najvrjednije što je monarhija imala, i da se kojim slučajem izgubilo, da se ne daj Bože dogodila defloracija, monarhija bi odmah propala, prožela bi je prokletstva i neredi, potresi i požari i tko zna kakve sve nesreće, o kojima je ponekad znao na misi govoriti presveti papa Antun osmi.

Jedne nedjelje, ljepše od ijedne do tada, usred ceremonijala iz lijeve dojke Izvorinkine, poput vulkana šiknuo je mlaz mlijeka. Ubrzo se proširio glas diljem Antimonije, da je Izvorinka u stanju blaženom, i da nije blažena bezgrešnim začećem, već da je monarh Antimon svojim ogromnim udom jedne ljetne noći, promašio centimetar, i rascijepao središte monarhije na dva dijela, te je ispunio takvom toplinom, da se Izvorinka zagrizla do krvi. Pričalo se kasnije, da Antimon nije slučajno promašio, iako je u svom haremu imao najljepše djevojke Antimonije, i nije mu oglavu bilo da se ukopa baš tamo. Antimon je prekršio jedino što nije smio , skršio je jedinu čašu iz koje se nije smjelo piti.

I zavladaše neredi i anarhija diljem Antuimonije, jer nitko, pa ni sami papa Antun, nije znao kako postupiti u ovako delikatnoj situaciji. Neki su se onako kroz maglu, kao prisjećali da je nekoć bilo u Antimoniji drugačije, dok se nije pojavio Antimon, o kojem nitko nije znao ništa, a sada ih je počelo zanimati sve o njemu. I onda su u općem kaosu, odlučili kazniti monarha, za sva prokletstva koje im je svojim nepromišljenim pokretom muškosti priskrbio, a stariji pučani, počeli su pripovijedati o začaranoj vodi iz gradskog vodovoda, i novoj supstanci koju kasnije stručnjaci nazvaše LSD. Urotu shvatiše do kraja tek godinama kasnije, i prisjete se žitelji starih vremena, koja bijahu tako drugačija, gdje nije bilo mjesta za opći razvrat, narkofiliju i prostituciju što uveo je monarh Antimon, svojom naglom pojavom, onoga dana otkad svima bijaše ispran mozak.

Priča se danas, desetljećima nakon tragedije najveće u povijesti Izvorinkije, prelijepe zemlje na Jadranskoj obali, da carica nikad nije preboljela atak na vlastito međunožje, i umrla je u ludilu, kažnjena tuđim grijehom, duševno poremećena do kraja užasnog života. Ubrzo je izabrana nova Izvorinka, čedna i nevina, prava djevica, a monarh, taj kurvin sin, bestraga je nestao. Pričalo se doduše, da je pobjegao malteškim jedrenjakom čiji kapetan trgovao je hašišom. Zaživjela je onda legenda o maležaninu, vječnom mornaru Corto Malteseu...

Nedjelja je u Izvorinkiji, a blaženi ljube ruku carici u najljepšim bijelim suknjama. Ulicama vlada red i mir, a moral je uveden kao dodatna disciplina, nešto kao zakon. Šapuću odvažni o nekim starim vremenima, kada su najbolji nedjeljom lizali tvrdu bradavicu bijele dojke Izvorinke Lucretie. Bijaše to u doba epskih godina, dimenziji pomiješane renesanse i antike, gdje su konje jahali radi prijevoza a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to kao u raju...

Zadnje urokavanje Davidovo

Kiša danima ne prestaje padati. Inače, na božjem meniju započinje još jedna prilično obična večer u urbanoj betonskoj džungli. Gore, visoko u armiranim krošnjama betonskih stabala, smrtnici ratuju. Bore se za daljinski upravljač i beskorisni su. Samo troše zrak živeći svoje jadne, dosadne živote, a potom umiru. Noć silazi u grad. Tiha je, noćne ptice se smiju. Gnijezda su puna, dišu žurno dok konzumiraju bezakonje na svakom uglu. Izgubljene duše lutaju. Noć je njihova. Noć je zbog njih. U jednoj od onih mračnih ulica u kojima javna rasvjeta šljaka u najboljem slučaju dva - tri tjedna godišnje, crni Audi A6 usporeno klizi uz trotoar pa se zaustavlja. Iscijeđeni i ispaćeni tridesetogodišnjak dječjeg lica, sjedi na suvozačkom sjedalu. To je David, neuspješni božji pokus, jedan od pokislih anđela slomljenih krila. Žvali u ustima duvan koji mu dimi ravno u desno oko i nadražuje ga. Staloženo i posve mirno, skoro beživotno kao da vegetira, u rukama ispravlja zgužvane novčanice i prebrojava ih. Automobil je u leru. Premračno je unutra, čak pomalo sablasno s obzirom na pasje vrijeme. Prigušena i neznatna svjetlost što dopire s instrument table, otkriva dvije siluete, dvije obične sjene. Kiša nemilo pada a odzvanjanje udaraca kapi o limeni krov automobila kao da godi uglađenom frajeru u ranim pedesetima što sjedi pred volanom uz Davida i promatra ga neopisivom strašću. Zagrizao je donju usnicu i rastvorio oči poput zvijeri što se sprema nasrnuti na svoju žrtvu. Osmjehuje se i diše duboko dok desnom rukom gladi Davidov potiljak a lijevom otvara šlic i vadi prilično ukrućeni kurac, pravu zvijer, žilavu i tamnu. Glavić mu se sjaji pod zelenkastom svjetlošću s instrument table. U automobilu je vruće, grijanje radi sto na sat. – Dat ću ti još 50 eura ekstra, ako ne progutaš već me zažvališ kad svršim i jezikom razmažeš sok po mojim usnama i licu – reče tip. David tupo nastavlja buljiti negdje u daljinu i uvlači duboko u pluća zadnji dim cigarete. Polagano je primiče pepeljari i gasi dugo dok ga tip prati pogledom. Zna da svakom novom sekundom dodatno uspaljuje stalnu mušteriju koja Davidove sitne igrice uvijek posebno nagrađuje napojnicom. – OK, daj lovu i razmazati ću ti spermu jezikom gdje god želiš – reče David prigušeno hrapavim glasom, spremi pare u džep i počne pušiti frajeru. David je nekada, sada već toliko davno da se toga jedva sjeća, bio pravi magnet za žene. Imao ih je mnogo i dovodio ih do Olimpa orgazama. Muškarci ga nisu seksualno privlačili mada mu nisu bili ni odbojni. Definitivno, nije bio homoseksualac, ali niti homofob. U najmanju ruku bio je ravnodušan po tom pitanju pa mu pušenje nečijeg kurca ni po čemu nije predstavljao nekakav problem. Odavno je shvatio da je pušenje puno lakša zarada od gnjavaže na bilo kakvom konvencionalnom poslu, često puno prljavijem od gutanja sperme strancima. Bar se nikome nije morao uvlačiti u dupe, ni pušiti idiotarije od šefova koji najčešće imaju koeficijent inteligencije amebe. Otkad je postao jedna od mnogih noćnih ptica, izgubljenih duša ovoga grada, popušio je nebrojeno kuraca. Ni sam ne zna koliko ih je popušio do sada. Vjerojatno bi David išao i dalje od pušenja da je morao, da mu je trebalo. Vjerojatno bi dopustio da ga neka mušterija naguzi, ili da on gura svoj kurac u nečiju mušku dlakavu guzicu, da je morao. Ali nije. Jebavao tipa ili žensku, bilo mu je sasvim svejedno otkako je sve otišlo kvragu, otkad je uspio stručno sjebati život. No, sasvim je pristojno zarađivao pušenjem po automobilima, pa su mu nekakvi odlasci u motele ili stanove predstavljali pravu gnjavažu. Mada bi sasvim sigurno na takvim, vrlo traženim seansama, zaradio sjajne pare. Ipak, ovako mu je bilo lakše. Lova je dobra, posao ne traje dugo, a dok pljuga masne kurčeve može mislima biti bilo gdje. Pušenje kurca je posao s minimalnim umnim naprezanjem, zaključio je David. Valjda zato plavuše i rade taj posao najbolje, našalio bi se ponekad sam sa sobom. Cinizam mu nije bio stran, čak i kada je bio okrenut prema sebi.
Puši David frajeru u Audiju, i vrti u glavi sinoćnju utakmicu Juventusa i Milana. Kakva sjebana sezona za Torineze. Totalna katastrofa. Prvo su ih Španjolci izbacili iz Lige prvaka, a sad su praktički izgubili svaku šansu da obrane naslov prvaka «čizme». Osim toga, Milan igra dobro kao nikada, a zebrama nedostaje pola momčadi. Nastavak natjecanja Lige prvaka neće biti isti bez Juve i Manchester Uniteda koji su također popušili tekmu… Frajer svršava glasno u Davidova usta, a David mu vraća sve do kapi, oblizuje mu facu i liže ga za svaki zarađeni euro. Koliko para, toliko muzike. A najvažnije je da je mušterija zadovoljna. – Želiš da te odbacim negdje – pita frajer dok se maramicom briše i vraća mlohavi ud pod šlic. – Ne treba, blizu sam, a ionako volim šetati po kiši – reče David paleći novu cigaretu. Razmišlja o mušteriji dok crni Audi nestaje u ulici iza prvog ugla. Svaki put kad ga vidi na TV – u, obuzme ga neki glupi osjećaj. Bilo bi gadno da u Saboru doznaju kako taj vrli demokršćanski brižni muž i otac tri prekrasne curice krati kišne noći. No, sudbina je kurva. Neće proći ni tri mjeseca, a zastupnika će policijski tim za poroke zajedno s dečkima iz Uskoka u raciji zateći u zagrljaju s maloljetnim narkomanom u jeftinoj motelskoj sobi. Zataškat će, ali rana na duši će ostati. Strah, nemoć i sjećanje na incident, doživotno će ga pratiti. Za nepunih pet godina pozlit će mu u liftu. Srce će stati, a on umrijeti od gušenja. Nitko ne zna što donosi sutra. Zla kob, sreća, a često i sama smrt, ta božanska dama crnih očiju, vrebaju stalno, stalno su blizu. Nikad ne znaš kad će ti se naći na putu, kad će doći po ono što joj oduvijek pripada. I kamo će te odvesti….
Kakva noć! O kakvim glupostima ja to uopće razmišljam, kakav mi se to bolesni film vrti po glavi, pita se David dok po njegovoj nenatkritoj glavi kiši kao pod tušem. Nasmijava ga taj val bolesnih misli dok hoda polupraznim parkingom po mirnome kvartu u blizini svog stana. Obradio je tri frajera u zadnjih nekoliko sati i zaradio nešto više od 200 eura. Plodna večer, očito. Plodna ali izgubljena, kao i njegova duša, davno prodana za malo prljavog uličnog praha s lažnim sjajem. Kiša i dalje pada, ne prestaje. I tako već danima. Netipično za ovo doba godine. Nebo je tmurno, sunca nema ni za lijek. Neobično, nešto je nesvakidašnje u zraku. Neki jebeno poznat miris, a tako misteriozan. Čim mu se pričini da se sjetio odakle dopire taj čudni filing, misao se izgubi. Čudno. Baš čudno. No, Davidu je ionako sasvim svejedno. Živo ga se jebe. Kao da bi bilo drugačije da je vrijeme ljepše, čak i da zna odakle dopire misteriozni miris u zraku. Lijepo vrijeme pripada davnoj prošlosti. David je zaboravio kako izgledaju lijepi dani. Treba misliti na danas, osigurati lovu za sutra, do trenutka kad organizam prestaje dobivati životnu hranu. Jer kriza je nepodnošljiva. Bol prevelika. David se odavno prepustio i nema snage boriti se protiv nedostatka heroina. Kvragu, zašto i bi kad mu on jamči nadljudsku smirenost, ugođaj stvoren samo za Bogove. Besmisleno se boriti sa svakodnevnim, tipično društvenim sranjima. Ovako je lakše. Smrt je ionako nadomak sviju nas, tješi se David. Njega bar ne brine što je država u kurcu, što recesija nemilosrdno izjeda ionako nikakvo gospodarstvo ove male zemlje, jebe ga se za lažne nacionalne heroje koje čeka sud u Nizozemskoj. Nije mu važno koji je dan ni tko je na vlasti. Važno da ima svoj šut, i dovoljno zaliha do idućeg posjeta dileru. Sve ostalo je nevažno, bezvrijedno, kao i život. Baš kao život.
Davidov stan je pristojno uređen. Malena soba, kupatilo, kuhinja i prostrani dnevni boravak kojim dominira stalaža s hrpom knjiga i magazina. Odbacio je mokru odjeću i cipele, zavalio se na crveni plišani kauč i upalio TV. Na ekranu je odjavna špica nekog filma s John Cusackom. Prati je odlična mjuza, kombinacija Televisiona i Clasha. Rasvjeta u stanu je prigušena, a na zidu nasuprot prozora reflektira se slika mokrog prozora po kojemu i dalje nemilo kiši. Natočio si je u čašu malo travarice iz boce koja od popodneva stoji na stoliću i iz ladice u komodi kraj kauča izvadio je zapakirani gun i limenu kutijicu oslikanu indijanskim motivima u kojoj je bilo oko tri i pol grama jako dobrog heroina u kamenu. Odavno u gradu nije bilo tako dobre robe. Srebrnom žličicom ritualno je, onako od oka uzeo po prilici nešto manje od 300 miligrama smećkastog praha i usuo ga u žlicu s destiliranom vodom, pomiješanu s nekoliko kristala limunske kiseline. David neobično uredno pripravlja i konzumira heroin, po čemu se uvelike razlikuje od uličnih ovisnika. Iako ovisnik, moglo bi se kazati da je David više narkofil nego narkoman. Rođenom hedonistu, heroin Davidu nikad nije trebao da zatomi slabosti, prikrije karakter ili neko slično sranje iz debele knjige društvenih zabluda o drogama i drogiranju. David je svakim dijelom tijela uživao u heroinu, pa nije ni čudo da je konzumaciju uvijek pretvarao u obred. Uzbuđivao ga je cijeli proces, posebno onaj kratki trenutak kad tanka igla probija kožu, prije nego što će kroz nju poteći topli nektar i ošamutiti ga flashom tisuću orgazama. Ubrizgao je heroin u potkoljenicu, u žilu ispod tetovaže koja je bila odlična kamuflaža za ubodne ranice, i zadrhtao od ugode koja se u ravnomjernim valovima munjevito širila cijelim tijelom. Na televizoru su se redale stravične slike masakra nakon užasnog bombaškog napada na podzemnu željeznicu u Madridu. Stotine mrtvih, tisuće ranjenih. Završavao je još jedan tipični dan u životu Davida, čovjeka koji se nije želio roditi, a sarkastični Bog ga je znajući to, katapultirao kroz majčino međunožje na prilično ironičnu morsku obalu, negdje u blizini Balkana. A Balkan je, kako je jednom netko rekao, pička svijeta. Pička koja svako malo prokrvari. A ta je pička krvarila prečesto. Krvario je i David, još češće. Rano je naučio što je bol. Otac ga je obožavao mlatiti. Govorio je da je šiba rasla u raju, kao i kožnati remen, valjda. Stari je smatrao da dijete bez batina ne može biti dobro odgojeno, a kako je David oduvijek bio crna ovca obitelji, sasvim sigurno ga je trebalo odgajati s posebnom pozornosti. Batine je dobivao najmanje jednom tjedno, obično nedjeljom kad bi se ispostavilo da je ponovno eskivirao svetu misu. Naime, bila su to vremena komunizma i Jugoslavije i Davida je bilo sram ići u crkvu. Od rana ga je bunila crkvena kontradikcija, to njihovo sveto licemjerje. U njegovom razredu nitko nije išao u crkvu, bila su to mahom djeca vojnih faca i pravoslavaca. Nedjeljom, kad bi se šira obitelj nakon crkve našla za ručkom, obično bi muški nakon deserta uz kavu šaputali o revoluciji. Ubiti Srbe, pokrstiti Muslimane, organizirati emigrante i izvesti puč. Tako da je David rano zamrzio nedjelju i plašio se tog dana, crkve i fino odjevenih revolucionara što subotom namlate ženu prije spavanja pa se ujutro ispovjede. Dan danas nedjeljom osjeća gorki okus batina, licemjerja i lažne moralnosti upakirane u kršćansko milosrđe. Batine su postale kasnije sastavni dio njegova života sve do kasnog puberteta kad je jedne nedjelje, nakon što je kao i obično noć ranije došao doma debelo iza ponoći, uhvatio starome šaku koja je upravo svom forcom išla prema njegovoj faci. Stari je problijedio, a David smireno priopćio – Ovo je zadnji put da si digao ruku na mene. Drugi put ću te ubiti. Otad više nikad nisu progovorili među sobom niti riječ. Ubrzo se preselio u drugi grad, živio od dana do dana, šljakao svašta na neodređeno vrijeme i jednostavno pokušavao živjeti. Revolucija se u međuvremenu dogodila, a stari postao velika faca u partiji, ovoj novoj, demokratskoj zajednici bivših komunista. David je neko kratko vrijeme proveo u ratu koji je došao u paketu s revolucijom, a tamo je i upoznao prijatelja s kojim će se družiti do kraja života – heroin. Bio je to pravi prijatelj, na kojeg se uvijek moglo računati. Davao je, a ništa nije tražio zauzvrat - adrenalin, bliskost, utjehu i drugarsku ljubav. Teško je bilo samo ponekad kad ga ne bi bilo. Zato je David radio sve da prijatelj stalno bude uz njega. A godine su nemilosrdno prolazile. Život nikoga nije mazio, najmanje Davida.
…Kiša ne prestaje. Prati je bučna kulisa gromova. Munje vrcaju, javna rasvjeta povremeno žmirka a svjetlost na trenutke nestaje, pa se u nepravilnim razmacima opet pali, i dalje žmirkajući. David je miran kao mrtvac. Popio bi gutljaj travarice ali mu se ne remeti komoditet zavaljenosti u plišanom kauču. Nasmijava ga ta misao o lijenosti. Gleda u TV a zapravo ne gleda nigdje. Ono što vidi nema puno veze s realnošću iz dnevnog boravka. Tako mu je jebeno svejedno. Da nije urokan kao televizija, pekla bi ga savjest samo tako. Mislio bi o odvratnim prljavim kurcima koje je pušio strancima, na propalu karijeru, Anu koja je mjesecima slijepo vjerovala da će se promijeniti, prije nego što je konačno otišla. Taj svijet bola i surove realnosti događa se u nekoj drugoj dimenziji, dovoljno dalekoj da ne remeti lažni mir. Barem dok otrov ne prestane djelovati. No, taj trenutak je prilično daleko. David je osigurao zalihe za nekoliko dana, a nakupilo se i novca. Koja ironična idila. Jebena, narkomanska idila.
Previše idealno da bi bilo zanimljivo. Do zla boga predivno, da ti dođe rigati. Treba nešto poduzeti. Što prije. Na televizoru ponovno prikazuju pokolj u Španjolskoj. Stotine mrtvih, tisuće ranjenih, crna brojka povećava se iz sata u sat. Jebeni teroristi, majku im. Dva generala lete u Nizozemsku. Tamo će im suditi. Opet prikazuju kako je Juventus izgorio. Koja sjebana sezona. Da još i Hajduku ne ide, popizdio bi skroz… Vrijeme sutra, kišno i tmurno…. Što učiniti? Kako ubiti dosadu? Kako promijeniti jednoličnu zagrobnu pozu? Treba se mrdnuti, očito!
David sporo navlači mokre cipele što se cijede po parketu pod plišanim kaučom. Sprema u jaknu cigarete i mobitel i odlazi van. Kiša i dalje pada. Opalo lišće sa stabala na hrpama podsjeća na otoke dok bujica vode teče nizbrdo ulicom. Povremeno se čuje škripa kočnica rijetkih automobila što zastaju na semaforu. Noć je pusta, mrtva. U kvartovskom baru «Corto Maltese» desetak je ljudi. Glazba je spora i melankolična. Gorki navodno već pola sata igra istu partiju pokera s 10 kuna. Igra na čip 7, uhvatio je seriju pokera, nekoliko skala i boja. Pipničar Mudri kao i obično, bezuspješno se upucava Sandri iz radničkog nebodera preko puta. Sandra je dala svima, ali Mudrome ne. Zato što je zaljubljen u nju. Neće da ga povrijedi, kaže, neke priče su u svim birtijama ovoga svijeta iste. I tako je to oduvijek. Kako loš trip… Neki ozbiljni ljudi u separeu šute zajednički, brijem da su se nekad voljeli. Sad je ostala samo tišina. I najveće strasti kad-tad se pretvore u tišinu. Prokleti živote. Dvoje tek zaljubljenih, sretnici, pijuckaju Becks i igraju biljar. David zaključuje da je unutra tmurnije nego vani. Pije dupli pelinkovac i odlazi. Gdje sada? Najbliži otvoreni klub previše je daleko. A i da nije, da je bliže, ionako nema previše smisla otići tamo. Paklena dosada, potpuna nezainteresiranost, prava gnjavaža. Bila bi fora da se popne na trafiku i počne pišati po ljudima, ali ljudi nema. Ionako pada kiša. Kako glupa i propala ideja. David gleda u izlogu porculanski servis za jelo i prisjeća se nedjeljnih batina, blagoslovljenih na svetoj misi. Previše je ušlagiran da bi ga to sad bacilo u bed. Gleda u izlog, bulji i ceri se. Koji jebeni život, koja dosada, koji promašeni život. Bog mora da je veliki cinik kad mu je dao zrak da diše. Kao idiot stoji pred izlogom i umire od smijeha. Kiša pravi nesnošljivu buku, a David je previše razbijen vrhunskim heroinom da bi čuo korake iza sebe. Prebrzo se dogodilo, jednostavno prebrzo. Noga u bubrege, lakat u glavu. Dvojica ćelavih ustaša obaraju ga na pod, cipelare ga i uzimaju mu novčanik, mobitel i cigarete. – Majku ti pedersku, sad puši kurce u paklu, smeće narkomansko – bilo je zadnje što je čuo prije nego što mu je viši ćelavac zario nož pod rebra. Koji glupi kraj, razmišlja David dok se topla krv zajedno s kišom i ostalim smećem koje je voda nakupila, u bujici nizbrdo ulicom slijeva u šaht. Nema boli, ni kajanja. Šteta samo onog sjajnog heroina doma kojeg će uzeti policajci kad budu njuškali po stanu, kopajući motive Davidova ubojstva. A posao im je unaprijed uzaludan. Kao da će ikoga biti briga. Skinheadski ubili još jednog junkeya, k tome pušaća kuraca. Jedino će onaj kurvin sin od Davidova oca najebati. Ha, ha, David u smrtnom hroptanju vidi novinske naslove – Sin uglednog hadezeovca izboden usred grada. Sumnja se na obračun zbog droge. Obdukcija je pokazala da je David D. u trenutku smrti imao u sebi heroina koliko pola Afganistana, a policija je u njegovu stanu našla još nekoliko grama, pločicu hašiša i dvije table heptanona. David je u podzemlju bio poznat kao pušač kurčeva političarima, mahom desničarskim uglednicima koji su za to imali para. Lovu je trošio na sjajni heroin koji je dobavljao od frajera pod policijskom zaštitom, a dop je balkanskom rutom stizao blagoslovljen dobrim vezama uglednika iz stranke na vlasti, koji su uz to, i sami bili stalne mušterije Davida D., tog vrsnog pušaća političarskih kuraca. Manje je poznato da je David D. povremeno pušio i kurčeve nekih crkvenih veledostojnika, ali i socijalista i liberala, ali to se ne važi jer su oni po defaultu i sami pušaći kuraca (!) David osmijeh s lica ne skida. Napokon, dosada je iščezla. Neka ugodna bijela svjetlost oduzimala je scenu kišnoj ulici, a u pozadini se čuo urokani glas Nico iz Velvet Undergrounda. Davidovo tijelo još se neko vrijeme namakalo kišom ispod izloga s porculanskim priborom za nedjeljni ručak, a David je plovio na neko daleko, ugodno mjesto. Smiješak s lica više nije skidao. Mišići su se ukočili u trenutku smrtne sreće. Bio je to posljednji flash, zadnje urokavanje Davidovo.


Odakle dopire ova jednostavna glazba
što kao da je oduvijek dio mene?
Mislim da sam je negdje u vječnosti
propustio prokomentirati.

U dubini beskraja
fantastične bjeline,
žive kilometri boja,
išaranih zvukovima.

Trenuci (neznatni)
sjećanja…

Vodim ljubav sa zlatnim tonovima.
Vječnost je uspaljena i mekana
poput jednoličnog pregleda vremena.

…ispunjam vječnost….
Duša drhti dok zalazim u njezine svijetle odaje.
A ljepota,
fantastična je pa vibrira.
Poput galebove simfonije,
u kornatskom jutru.

Ludujem u prostoru
od neizlječive ljepote trenutka.
Beskrajno svršavam
put ka vječnosti.

Uvijek dalje,
na istome mjestu.
Tonskim ljestvama,
spektar što ljepši je od duge
tu ljepotu ni smrt ne može zaboraviti.

Trgovina

svi mi plaćamo za ševu.
kurvi stotku za sat,
sponzoruši lajnu,
ili dvije, tri juice vodke…
nijedna ševa nije besplatna.
u braku seks zaradiš,
jer si primijetio
da je bila kod frizera.
ili si se sjetio
kupiti uloške i mlijeko…
nijedna brate,
nijedna ševa nije besplatna.
one to dobro znaju
pa skupo prodaju,
to svoje malo krzno.
sad znaš brate,
zašto nam jedna
nikad neće biti dovoljna…

Na obali

hajdmo…
iskušajmo
tu novu avanturu.
tko zna,
možda nam se posreći…
možda nam se zbilja,
dogodi smrt…
idemo.
dosta smo gubili vrijeme.
dajmo životu oduška.
zagledajmo se u more,
i ukažimo čast,
velikoj crnoj dami.
hajdmo…

...ne vrijedi to ništa...

noćas nije bilo mjesta,
za nove utvare.
ispražnjeni ormari,
paučina,
i prašnjava soba,
sve to podsjeća
na neka bolja vremena.
uvijek je jučer,
bilo bolje.
i uvijek je nada,
da će sutra dati više.
jedino je danas,
uvijek jednako loše.

Mučna noćna muzika

najgore su noći.
onaj trenutak,
kad gase se TV i svjetla.
nagla tišina.
i mrak.
znam da ću još dugo,
gledati gore,
kroz mrak.
promatrati na plafonu,
ples sjena,
razigrani bljesak neona,
i tango automobilskih farova…
kao u filmovima.
baš kao u filmovima.
bezuspješan je,
silan trud
da zaspem.
prokleta vrućina!
i vražje beštije,
što zvrče, cvrče,
mozak mi žderu,
svojom odvratnom muzikom.
njihov poziv na jebačinu,
podsjeća me,
koliko prazna mi je postelja…
držim jastuk na znojnoj glavi,
vrtim se…
najzad zaspim,
pa se budim u znoju,
i urlam glasno, najglasnije,
tvoje ime
izgovaram….
proklet bio.
kad te nisam znao sačuvati…

Društvena onanija

polako silazimo stepenicama,
u podrume osjećaja.
svuda oko nas trune duša,
vapi, za suptilnom analizom.

poroci gube na popularnosti,
više nisu zanimljivi.
previše je novaca potrošeno
na reklamne poruke.

sve to aludira na med i mlijeko,
što teku potocima.
samo, svi ti potoci se,
ne ulijevaju u naše živote...

danas smo slobodni,
danas smo sretni.
zato traje rat,
zato traje štrajk.

i naši djedovi su sretni!
prevrtanjem po grobovima,
napokon mogu promijeniti,
jednoličnu i dosadnu pozu.

( ... mi smo sredstvo društvene onanije.
pitanje je samo
jesmo li izdrkani,
ili smo izdrkotina? )


( Zagreb, 14. listopada 1994. )

MOJA MALA JAHAČICA

Ujutro je najljepša,
moja mala.
Nenašminkana,
zgužvana,
zapletene kose.
Jedno oko
krmeljavo,
drugo boksački zatvoreno.
Jedva ga otvara,
onako betonirana,
skorenom spermom.

Ujutro je
volim najviše.
Onako maznu
i lijenu.
Kad trgne se
i namjesti,
svoje toplo dupe.
Hrapavo jutarnje
zajeca kad uđem.
U trenu je budna,
pa se žestoko propinje.