utorak, 15. rujna 2009.

KOLIKO LISTOVA IMA PROSJEČNI JABLAN?


Koliko listova ima prosječni jablan? Prečesto ovih dana, postavljam sebi to pitanje. – Nekoliko, možda manje, možda više – bio bi najlogičniji odgovor na ovo, pitanje od životne važnosti. No, zašto je i po čemu, bitan jablan prosječnih proporcija, u vremenu kada bilje, pa tako i stabla, jedva opstaju u globalnom pustošenju zemaljskih pluća? Pojma nemam, ali taj me jablan jebe ovih dana žestoko. I nema to puno veze sa stanjem moga uma, ni činjenicom da je autodestrukcija kao urođena disciplina što moje biće prožima ponovno uzela maha. Nema to ni puno veze s činjenicom da su mi danas prvi put dali da pišem, otkako su me spremili na neko vrijeme na odjel za osobe s psihičkim problemima. Ja sam tamo ionako dospio preko veze. U suprotnom, mjesecima ne bi došao na red. A na ulici se ovih dana ne isplati ostati. Rat je, zaboga, vani je revolucija, a revolucija oduvijek jede svoju djecu. Eto, recimo baš jučer. Revolucija je ustala prilično rano, a bila je mamurna. Već na izlasku iz svoje rupe, pojela je dvanaest klinaca koji su valjda razdragani i veseli kako samo djeca mogu biti, baš hodali prema školi. Pojeo ih je mrak, mislim, revolucija. Revolucija stalno jede svoju djecu, svakoga jutra, bila mamurna ili ne. Revolucija je zapravo pička. Revolucija je sranje. Kroz gusto granje. I kroz rijetko. I svaki put najebeš, ako imaš posla s njom. Po šumama i gorama, revolucija je jela svoju djecu. I na nuklearnim podmornicama, pa čak i u Rusiji. Izrodila je kuja atentatore, vojsku manijaka, predsjednike, komuniste i pacifiste koji su pun kurac revolucionarni, pa im se od revolucije kosa na glavi diže.
Mrzim pacifiste. Oni su iznimno frustrirane osobe, prilično često su impotentni, odnosno frigidni. Pacifisti dolaze u sumrak revolucije. Razvijaju se nakon nevere. U trenutku kad njihova populacija brojčano dostigne alarmantne razmjere, događa se revolucija. Pacifisti ponekad glume da su anarhisti. Razlika između anarhista i pacifista je u mudima. Anarhisti prizivaju revolucije, kao što indijanci dozivaju kišu (mada pojma nemaju zašto to rade, čine to po defaultu, u posljednje vrijeme zašto što je to IN). I jedni i drugi u principu ostvaruju sličan uspjeh. Ovisi koliko imaju sreće.
Ne znam. Stvarno ne znam. A baš me zanima. Koliko listova ima prosječni jablan?
Luka je sinoć otpratio Maricu do potoka. Ona se smijala. Njemu nije bilo do smijeha. Pa je uzeo čekić. I opalio ju po glavi. Marica se strmopizdila u potok. Krv se razlijevala na sve strane. Luka je morao povraćati, toliko je gadan bio taj prizor. Bilo bi puno gore da nije bila noć, mada je mjesec bio pun. Luki je bio pun kurac Marice, i njezina hihotanja. Pa je zato uskoro došla crna marica. A Luku su odveli. I on je ovdje, kraj mene. Mada njemu ne daju da piše. Luka je, naime, opasan dečko. Olovka bi u njegovoj ruci mogla postati opasno oružje. Zato mu ne daju da piše. A meni su dali. Jer ja sam pisac. A Luka nije. Rekli su da ovdje smijemo raditi stvari koje smo radili prije nego što su nas spremili. Ali ne misle oni to doslovno. Inače bi Luki dali čekić, pa da radi s njim ono što je radio kraj potoka, one večeri kad je Maricu pratio do potoka. Ja nikad nisam udarao nekoga čekićem. Previše sam lijen za takvo što. Više sam volio filozofirati. Zato su me i spremili ovamo. Da ne govorim više. Jer ljudi su me slušali, i postupali onako kako bi im rekao. I ne vjeruju mi sada. Da nisam mislio doslovno, kada sam rekao Luki da opali Maricu. Jer on je opalio. I to čekićem.
Ja dugo nisam nikoga opalio. Ovdje, naime, žene žive u drugom bloku. Ponekad ih promatram kroz prozor. Neke od njih imaju kikice. Neke nemaju. Većina ih nema. Luka ponekad promatra kako se hihoću. Pa se sjeti Marice i one noći kad ju je opalio, kad je po njega došla crna marica i kad su ga policajci gledali s prezirom.
Vani je noćas opasno. Miriše na revoluciju. Upravo zato i ja sam organizirao jednu takvu, internu revoluciju ovdje gdje su me pospremili. Vrijeme je da napustim ovo smrdljivo mjesto. Odavno je vrijeme, ali do sad nije bilo vremena za to. Sada jest, pa ću djelovati. Onako kako bi to učinio svaki normalan čovjek na mome mjestu. Zavadit ću ove pacijente s čuvarima, pa vladati. Kratko, tek toliko koliko mi treba da pobjegnem.
Probudio sam se tek oko 16 sati. Vani je i dalje bio dan, kao i svaki put u to doba ljeti. Na plaži je hrpa jeftinih turista hladila jaja, odnosno one druge stvari koje imaju ženske, a muški nemaju. Nije me previše opterećivao san o revoluciji s kojim sam otvorio oči. Znam da me nije preznojavala ta mora, već ljeto, kojeg mi je pun kurac. Stajao sam tako neko vrijeme na balkonu i promatrao polusvijet na plaži. Pušio sam cigaretu i bio mrzovoljan. Uzeo sam Gavrilovićevu paštetu i namazao je na tvrdi jučerašnji kruh. Pojeo sam pola i popio zidarku Karlovačku. Ona je davno ustala, vidio sam kako leži dolje na plaži. Učinilo mi se da je more danas jedan veliki potok, a da Marica koketira dolje sa svima. Pa sam uzeo čekić. Rekla je, Luka, ti već dugo nisi jedini u mom životu. A ja sam je opalio. Nitko ne opaljuje kao ja. Ja sam doktor od opaljivanja. Pobjegao sam od policije, daleko u Australiju i osnovao bandu i nazvao je Loše sjeme. Danas se slabo sjećam noći u Dalmaciji, ali sam duboko svjestan svoje veličine. Jer ja sam majstor za opaljivanje i ispaljivanje. Ja sam pizda od glave do pete, dlakava i smrdljiva. Nitko me ne jebe pa se plijesan pohvatala po meni. Da sam bar živ.

Nema komentara:

Objavi komentar